Kelti su nastanili britansko otočje, sudeći po vremenima nastanka bardskih rukopisa,
najvjerojatnije već u pretpovijesti, porobivši tamošnje domoroce, Iberijce (iako su se na nekim mjestima i pomiješali s njima, štoviše, mnogo teoretičara dijele mišljenje da su se mnogi iberijski bogovi usadili i u keltski panteon). Ondje su došli vjerojatno iz srednje Europe, tj. iz Galije koja je obuhvaćala tri naroda - Akvitane, Belge i one koji su se nazivali Keltima, dok se današnji termin Kelti upotrebljava kao zajednički izraz za dva fizički i govorno različita naroda koji su, jedan za drugim, nastanili britansko otočje i s vremenom se međusobno pomiješali. Te dvije grane keltske rase se nazivaju Goideli i Briti, a neki stručnjaci poistovjećuju Brite s Belgima, a Goidele s navedenim Keltima iz Galije. Goideli su nastanjivali područja današnje Irske, otoka Man te Škotske, a Briti današnji Wales i Englesku. Bili su visoki, svjetlokosi, često plavih očiju i širokoga čela.
Pripadali su "arijskoj" obitelji. Njihov jezik je bio sličan latinskom, grčkom, teutonskom,
slavenskom, zendu antičkih Perzijanaca i sanskrtu antičke Indije (Charles Squire: «Mitologija Kelta», CID-NOVA, str. 21).
«Oba naroda su nosili istu odjeću, borili se na isti način te istom vrstom oružja. Borili su se s bojnih kola, a za njihove vođe u bitkama govorilo se da su božanski potomci, pa čak i sinovi besmrtnih bogova. U bitkama nisu nosili nikakva pokrivala za glavu, a svoju gustu kosu češljali su prema naprijed te je bojali u crveno sve dok ne bi izgledali manje nalik ljudskim bićima. I muški i ženski spol volio je nositi nakit u obliku zlatnih rukavica, prstenja, ukrasa od jantara, stakla i ahata.
Noževe, bodeže, vrhove kopalja, sjekire i mačeve izrađivali su od mjedi ili željeza, a štitovi su im
bili okrugli. Njihova bojna kola vukla su dva ili četiri konja. Stojeći na njima, jurili su kroz
neprijateljske redove, odapinjući strijele i uništavajući sve pred sobom» (Charles Squire:
«Mitologija Kelta», CID-NOVA, str. 25-26). Jedan od povjesničara koji su obavljali opažanja na
keltskom narodu i njihovoj religiji bio je i slavni Cezar. On je u svojoj knjizi «De Bello Gallico»,
između ostalog, napravio i potpun opis keltskih ljudi i njihovih običaja. Kao neposredan svjedok
bitkama s Keltima, o njihovom ratovanju piše: «Njihovi vozači bojnih kola mogli su zaustaviti konje u punoj brzini na kosini i odmah ih okrenuti; mogli su trčati po rudama kola i stajati na jarmu, a zatim se vratiti u kočiju» (Cezar: «De Bello Gallico», knjiga IV, pogl. XXXIII ).
Prihvaćena religija keltske rase bio je druidizam. Vjerovalo se u božansku personifikaciju svih prirodnih sila, od kojih je svaka imala svog boga kao unutarnju silu koja ih pokreće. Svećenici Kelta su nam dobro poznati pod imenom «druidi» - riječ izvedena iz korijena «DR» što označava drvo, posebno hrast, na nekoliko arijskih jezika (Schrader: «Prehistoric Antiquities of the Aryan Peoples», str. 138 i 272).
Druidi, kao svećenici koji su održavali taj kult vjerovanja, bili su smatrani kao posrednici između naroda i bogova. Obavljali su velik raspon dužnosti, od svećenika, liječnika, proroka, teologa, pa sve do povjesničara i znanstvenika. Bili su oslobođeni i svih državnih službi
(ratna obaveza, sudstvo, itd.) kako bi bolje obavljali ono za što su školovani, a po ugledu i položaju bili su odmah iza kraljeva i vođa. Njihove su odluke bile konačne, a oni koji im se nisu pokoravali bili su ekskomunicirani, ili ih se pak izbjegavalo (Cezar: «De Bello Gallico», knjiga VI, pogl. XII, XIV). Jedno od druidističkih uvjerenja bilo je i da se volji bogova nije moglo udovoljiti bez ljudskih žrtava. Odvratna masovna žrtvovanja obavljala su se tako da su u velike kipove spletene od šiblja stavljali ljude te su potom kipove zapalili. Po tom pitanju, Kelti su bili krvoločniji i od najviše divljih plemena Polinezije.
Cezar je vjerovao da najveći dio plemena u unutrašnjosti nije uzgajao pšenicu, nego da je živio na mlijeku i mesu i odijevao se u životinjsku kožu. Najviše ga se dojmilo njihovo neustrašivo držanje u borbi. Nosili su duge keltske mačeve i borili se bez oklopa na tijelu. Cezar govori da svi Briti boje tijelo sačem koji im daje modru boju. Nose dugu kosu i briju cijelo tijelo osim glave i gornje usnice.
U tzv. keltskom mitološkom ciklusu vilinske su rase bile najraniji stanovnici Zelenog otoka. Najpoznatiji su dakako Tuataha De Danann (Narod Boginje Danae) za koje se tvrdi da su Irskom vladali više od tisuću godina. Prema legendama porazili su ih pridosli Milezijanci. Tuathe su bile prisiljene preseliti u podzemlje i more time započevši novu eru vjerovanja. Sv. Patrik je pokušao demonizirati sve pagansko pa tako i vile, no Irsko je vjerovanje i poštivanje vilinskog (elementarnog) svijeta i danas uistinu veliko. Zanimljivo je da je Sv. Patrick vile prikazivao kao duhove iz čistilišta, a njihov svijet mjestom na kojem duše traže put prema Raju ili prema paklu.
Jedna od najljepših priča je ona o nastanku otoka Man-a (Isle of Man, koji službeno pripada Velikoj Britaniji, no njegovo ime je i više nego dovoljan dokaz nacionalne pripadnosti). Ime je dobio po Manannu, irskom Bogu mora, a nastao je tako što je Finn MacCool (Div) rukama iskapao zemlju kako bi napravio jezero (Lough Neagh) u Sj. Irskoj. Dobivenu je zemlju ubacivao u more.
bglavac
irida
