Rođena si 26.12.2015. negdje u Dalmatinskoj zagori, bilo vas je šestero, dvije curice i četiri dečka, obećana si nam 28.11.2015., 3 dana nakon što je umrla naša Šuškica, naš mali cvjetić i ostavila nas u tuzi.

 Tvoj Gazda je poželio da mu “nešto crno-bijelo čupavo trči po kući” i to je dobio, odmah ti je dao ime “Maša”: dobili smo tebe, malog leptirića, nemirko, mrgudica, curica koja je od samog početka pokazala svoje: “to neću, a ovo hoću” i svako moje “ne” za tebe je bilo “o, da” i onda sam ti stalno govorila “e, pa ne”, a ti si me gledala i stalno me tako gledaš kad to kažem i znaš da se šalim.

Došla si 13.2.2016., bila si mala curica, jedva si stala na Gazdin dlan, spasili smo te od sigurne smrti. Danas si velika zafrkantica, curica koja je i meni vratila zdravlje uz puno hodanja koje moram sa tobom prolaziti svaki dan.

Tvoje predivne oči su bile inspiracija ove zbirke poezije, OČI PUNE ZVIJEZDA i sad, zašto sam izabrala baš ovaj naslov, „Oči pune zvijezda“?

Pa vrlo jednostavno: svaki puta kad je pogledam i dok gledam u te tvoje predivne oči, u njima je uvijek svjetlost milijarde zvijezda, svjetlost koja sjaji otkad si nam došla u naš mali dom 13.2.2016., rođena si 26.12.2015., točno mjesec dana nakon odlaska naše Šuškice i unijela si u naše živote dinamiku, svjetlost, veselje, radost, smijeh, trčanje, skakanje, posebno lajanje kad netko zvoni i posebno lajanje kad ti nešto hoće.

Dakle, moja Maša i njene OČI PUNE ZVIJEZDA su inspiracija naslova ove 10. zbirke, „Oči pune zvijezda“: