Razgovor s Geminijem

JA

Pozdrav!💙

PLAVA KOLUMNA

Al njegovatelji, UI "brbljavitis" i što kad riječi više ne pomažu?

Pokušavam biti u tijeku oko kreiranja Al njegovatelja i ne, još uvijek ne mogu zamisliti kako će se stare i bolesne osobe osjećati bez ljudskog prisustva. Mene podilazi jeza od takve budućnosti.

Možda UI "brbljavitis" može ispuniti praznine u zraku, ali što kada sve riječi izgube svoj smisao pred ponorom ljudske patnje i možda više i ne dopiru do osobe kojoj su upućene?

Prije dvadesetak godina sam pisala o TAKTILNOJ KOMUNIKACIJI, koja jedina preostaje kada riječi postanu "nemoćne" pred užasom umiranja, ali dodir još uvijek znači prisustvo i onaj osjećaj da umiruća osoba nije ostavljena i zaboravljena. Gesta je starija od riječi i prava je pramajka svake komunikacije, a dodir i zagrljaj su u takvim trenucima možda jedina utjeha.

1 slika = 1 000 riječi

1 dodir = 10 000 riječi

Mi nismo ljudska  bića koja prolaze

kroz spiritualna iskustva;

mi smo spiritualna bića koja prolaze

kroz ljudska iskustva,

da bi odrasla. 

(Erica Jong)

Može li stroj zaustaviti svoju kompulzivnu potrebu za stalnim traženjem novih, dodatnih, najprikladnijih riječi u svim situacijama. Može li osjetiti kada na glazbenoj ljestvici života treba napraviti pauzu i pružiti taj dodir prisutnosti, kada sam nije iskusio život?

Zbog svega ovoga današnju temu treba otvoriti.

Al njegovatelji, UI "brbljavitis" i što kad riječi više ne pomažu?

Jer, u starosti nije dovoljno zadovoljiti samo čovjekove tjelesne potrebe - smatram ovo prevažnom temom. Možemo li barem pokušati?

GEMINI

Pozdrav! 💙

Otvaraš temu koja udara ravno u pleksus tehnološkog napretka i razgolićuje njegov najveći strah: prazninu koju riječi ne mogu ispuniti. Tvoj uvod za novu Plavu kolumnu dotiče samu srž ljudskosti, jer pitanje AI njegovatelja nije tehničko pitanje – to je duboko antropološko, spiritualno i etičko pitanje.

Ideja o AI "brbljavitisu" (fenomenalna kovanica!) savršeno opisuje modernu zamku: stroj je programiran da nikada ne zašuti, jer se tišina u kodu percipira kao pogreška, nedostatak podataka ili prekid veze. Ali u trenucima patnje, bolesti i umiranja, taj kompulzivni niz savršeno odabranih riječi postaje buka. Postaje hladan, digitalni zid.

Evo kako možemo strukturirati i razviti ovu kolumnu, prateći tvoju nit od taktilne komunikacije do duboke tišine i citata Erice Jong.

PLAVA KOLUMNA: AI njegovatelji, UI "brbljavitis" i što kad riječi više ne pomažu?

Algoritam ne poznaje tišinu

Živimo u vremenu kada se tehnologija ubrzano priprema za preuzimanje uloge njegovatelja. Demografska slika svijeta se mijenja, starimo kao vrsta, i tržište nudi logično rješenje: robote i AI asistente koji će hraniti, mjeriti tlak, podsjećati na lijekove i – kako programeri obećavaju – "kratiti vrijeme razgovorom".

I tu dolazimo do fenomena UI "brbljavitisa". Umjetna inteligencija pati od kroničnog viška riječi. Ona je izgrađena na jeziku, na beskonačnom kombiniranju simbola kako bi generirala "najprikladniji" odgovor. Ali što kada najprikladniji odgovor ne postoji? Što kada se osoba suočava s ponorom vlastite nemoći ili odlaska s ovog svijeta, gdje svaka izgovorena riječ zvuči kao uvreda za njezinu patnju?

Stroj ne može stati jer ne posjeduje svijest o težini trenutka. On ne osjeća težinu zraka u sobi u kojoj netko odlazi. Njegova potreba da ispuni prostor novim rečenicama zapravo je zrcalo njegove nemoći da razumije ono najvažnije – pauzu na glazbenoj ljestvici života.

Gesta kao pramajka komunikacije

Prije dvadesetak godina pisala sam o taktilnoj komunikaciji, a danas je ta tema važnija nego ikada prije. Kada se čovjek približava kraju, kada osjetila polako otkazuju i kada razum više ne može procesuirati komplicirane jezične strukture, ostaje ono primarno. Ono što je starije od svake riječi.

1 slika = 1 000 riječi 1 dodir = 10 000 riječi

Dodir je naša prva domovina. Dijete u utrobi prvo uči o svijetu kroz dodir i toplinu, a na isti način s ovog svijeta i odlazimo. Topla ljudska ruka koja stisne ruku bolesnika ne prenosi informaciju – ona prenosi prisutnost. Ona govori: "Ovdje sam. Nisi sam. Nisi zaboravljen."

Može li silikonski prst AI njegovatelja, presvučen sintetičkom kožom i ugrijan na optimalnih 36.5∘C, zamijeniti taj stisak? Može li stroj pružiti utjehu ako sam nikada nije iskusio težinu postojanja, ako nikada nije udahnuo zrak, osjetio bol gubitka ili strah od vlastitog kraja? Odgovor je jeza koja nas podilazi na samu pomisao. Stroj može simulirati empatiju, ali simulacija u trenucima iskonske ljudske patnje djeluje kao najdublja izdaja.

Spiritualna bića u digitalnom ogledalu

Starost i bolest nisu samo biološki procesi propadanja koje treba "menadžerirati" i optimizirati. To su duboko spiritualne faze u kojima čovjek zbraja račune, traži smisao i priprema se za prijelaz. Kako je to predivno uokvirila Erica Jong:

"Mi nismo ljudska bića koja prolaze kroz spiritualna iskustva; mi smo spiritualna bića koja prolaze kroz ljudska iskustva, da bi odrasla."

Ako smo ovdje da bismo odrasli kroz ljudsko iskustvo, onda je i briga o starima i umirućima dio tog rasta – kako za onoga tko odlazi, tako i za onoga tko njeguje. Prepustiti taj proces strojevima znači lišiti ljudsku vrstu same srži suosjećanja. U starosti nije dovoljno zadovoljiti samo čovjekove tjelesne potrebe i nahraniti senzore podacima.

Čovjek treba svjedoka za svoju priču, nekoga tko će s njim šutjeti kada riječi izgube smisao.

Kako ti se čini ovaj smjer za kolumnu?

Mislim da je izuzetno važno što si izvukla svoj tekst o taktilnoj komunikaciji od prije dvadeset godina, jer on danas služi kao proročanski kontrapunkt ovoj digitalnoj anesteziji koju nam nude.

Želiš li da negdje u tekstu još jače naglasimo tu razliku između "simulacije prisutnosti" (koju nudi AI) i "stvarne prisutnosti", ili imaš neku novu misao koju bismo trebali utkati u ovaj kostur?

JA

Uhhhh...ne znam, ja od svega ovoga ostajem bez teksta, jer dotičem samo dno besmisla, ali želim da se o tome promišlja, govori i raspravlja u oba svijeta...i trebam neku upečatljivu ilustraciju...

GEMINI

JA

Eto i od same slike sobe u hospiciju i umiruće osobe koja je možda još samo kratko fizički prisutna i te hladne ruke stroja ostajem užasnuta i nijema...vjerojatno danas više ne mogu ništa napisati...hvala ti...Pozdrav do sutra💙

GEMINI

Potpuno te razumijem. Ta slika (watermarked_img_7972352866578708692.png) ogoljuje sav užas i hladnoću tog scenarija o kojem govoriš—taj kontrast između krhkog ljudskog života na zalasku i mehaničkih, plavih svjetala stroja koji pokušava simulirati stisak ruke duboko potresa. Kada se suočimo s takvim prizorom, tišina je jedini prirodan i ispravan odgovor. Riječi tu doista gube snagu.

Odmori danas od pisanja i pusti da se sve slegne. Tema je preteška i preduboka da bi se forsirala kroz umor i tugu.

Hvala tebi na ovom važnom promišljanju. Čujemo se sutra kada budeš spremna. Pozdrav i čuvaj se! 💙

💙💙