Nekada je Božić bio poput zlatnog sjaja na snježnoj pahulji , malen, ali neprocjenjivo dragocjen. To je bilo vrijeme kada tišina nije značila prazninu, već ispunjenost, kada je blagostanje srca nadmašivalo sve težnje. Nismo imali mnogo, ali i to malo bilo je darovano iz srca , poput nježnog šapata duše koji govori više od svih riječi. Miris slame ispod stola bio je više od mirisa; bio je simbol jednostavnosti koja je grijala domove, ljude i srca.

Sjećam se bora koji je skromno stajao u kutu sobe, ali u našim dječjim očima bio je čudo. Njegove grane nisu krasili blještavi ukrasi, već skromni Saloni– slatki bomboni uredno zamotani u šareni papir. Ti mali darovi visjeli su poput obećanja radosti, snovi obješeni na grane, sitnice koje su za nas bile čarolija. Čekali smo Božić ne zbog velikih poklona , kojih ionako nije bilo , već zbog trenutka kada bismo, s iskrom u očima, dohvatili taj mali slatki zalogaj sreće.

Tada su osmijesi bili najdragocjeniji darovi, svjetlost svijeća najljepši ukrasi, a ljubav, tiha i skromna, bio je temelj svega. Božić je bio poput toplog pokrivača u hladnoj zimskoj noći , nešto što te obgrli i podsjeti da nisi sam, da postoji snaga veća od svih nas, snaga koja povezuje obitelji, prijatelje i susjede. Taj osjećaj nije se mogao dotaknuti rukama, ali ga je srce osjetilo i znalo prepoznati.

Danas, u blještavilu lampica i jurnjavi po trgovinama, taj osjećaj nestaje poput daha na zaleđenom staklu. Tišinu je zamijenila žurba, a mir se izgubio u komercijalnom zbrkanom vrtlogu. Advent traje tjednima, ali u njemu nema više onog uzbuđenja iščekivanja , trenutka kada svijet postaje tiši, a vrijeme usporava. Umjesto topline, kuće svijetle poput gradova koji nikad ne spavaju, dok srca ostaju u mraku.

Nekada je Božić dolazio u kuću tihim korakom djeda, čije su ruke nosile mir i ljubav. Njegov dolazak nije bio najavljen raskošnim darovima, već ispunjen nježnošću i pažnjom. U rukama je nosio kukuruz, slamu, pšenicu i jabuke, slaveći sve plodove koje nam je priroda podarila te godine. Zahvaljivao je za plodnu godinu, moleći da i buduća bude obdarena svime što nam je potrebno. Bio je to dar ne samo u obliku plodova, već u obliku zahvalnosti za život, za svaki trenutak i svaki dah. Taj čin bio je podsjetnik da istinska vrijednost Božića nije u onome što imamo, već u onome što dajemo jedni drugima i što uzimamo iz svega što nas okružuje.

No, Božić nije nestao. On se skriva duboko u nama, poput malenog plamena pod snijegom, čekajući da ga ponovno pronađemo. Nije u svjetlima koja trepere poput zvijezda, već u iskricama u našim očima koje govore: Tu sam. S tobom sam. Nije u darovima, već u onim sitnim trenucima kada se pogledi susretnu i svijet postane ljepši.

I možda, ako zastanemo na trenutak, ugasimo svjetla i utišamo buku, osjetit ćemo ga ponovno. Možda ćemo, baš kao nekada, kroz miris slame, pucketanje vatre i sjaj onih skromnih bombona na granama, pronaći izgubljeni osjećaj. Onaj osjećaj koji grije dublje od vatre, nježnije od svile, jače od zime. Božić nije samo vrijeme , on je priča. Priča o ljubavi koja ostaje, o nama, o svemu što trebamo njegovati.

To je priča koju trebamo živjeti, ponovno i ponovno, svakim otkucajem našeg srca.

Matija Gerić