Francek je čovjek koji je u svakome trenutku tražio način da nekoga razveseli.
Nije birao vrijeme ni mjesto. Njegova radost bila je u osmijehu drugoga čovjeka.
Dovoljna mu je bila prilika , pogled nepoznatog prolaznika, tišina između dvoje ljudi, sumorna čekaonica i on bi izveo svoju malu čaroliju.

Volio je nasmijavati ljude.
Ponekad riječima, ponekad gestama, a najčešće samo prisutnošću.
U njegovim džepovima nisu bile šale već toplina i ona rijetka lakoća koja drugima govori, još je dobro, još si živ, još vrijediš.

Godinama je tako trajao, bio poznat, tražen, voljen. Ljudi su ga spominjali s osmijehom, sjećali se trenutaka kada im je dan učinio ljepšim.
A onda, gotovo neprimjetno, svijet se počeo mijenjati.

Njegove šale više nikome nisu bile smiješne.
Isprva je mislio da je problem u njemu.
Počeo je razmišljati, tražiti nove načine da bude zabavan, trošiti dane smišljajući kako bi opet dotaknuo ono što je prije bilo tako lako.
Ali nije uspijevao.

Lica su postala ozbiljna, pogledi odsutni.
Ljudi su se zatvarali u sebe, hodali s glavama pognutim, kao da nose teret koji se ne vidi, ali pritišće.

I on je polako prestao.
Ne zato što je htio, nego zato što više nije bilo prostora za radost.
Postao je kao i svi ostali , tiho, ozbiljno lice među bezbroj drugih.

Nije shvatio odmah da nije on taj koji je pogriješio.
Nije izgubio ono što je imao. Ljudi su izgubili sebe.

Svijet je postao težak.
Odnosi među ljudima sveli su se na nužnost. Razgovori su postali kratki, površni, prazni.
Novca je sve manje, a brige sve veće.
I jednostavno , nikome više nije do smijeha.

Živimo u vremenima u kojima su se ljudi povukli u svoje tišine.
Zagrljaji su postali rijetkost, nježnost gotovo sramota.
Nestalo je ono što je nekad bilo najbitnije , ljudskost, blizina, osjećaj da si nekome važan.

I tako je šala postala luksuz.

Ne jer je izgubila vrijednost, već jer ju više nitko ne zna primiti.
Smijeh, nekad najljepši oblik slobode, sada je tiho protjeran iz svakodnevice.

A čovjek koji je želio da se ljudi smiju, ostao je sam.
Ne zato što nije više znao kako , nego zato što više nikome nije do smijeha.

Matija Gerić