Odjednom se ispred njega ukazala ogromna pozornica, i kao da se nešto probudilo u njemu, pa se popeo na nju uzbuđena srca, osjećajući se snažno, moćno i nedodirljivo. Nije uopće znao odrediti odakle taj kovitlac čudnih osjećaja ali bio je opijen srećom. Negdje u kutu te bine njegovu pažnju su opet privukle maske. Stajale su na podu, bile su iste kao i one na ulazu. Nije znao čemu služe osim što je zaključio da imaju oblik nečijeg lica i da se jedna smije a druga plače.

Bilo mu je dosta tuge i patnje pa je na vlastito lice prislonio onu što se smije a osjećaj nadmoći i sile samo se pojačao. Poriv da nešto učini sa sobom i ljudima koji ga čekaju van postao je snažan i neodoljiv a onda je, valjda uplašen od nepoznate sile koja kao da je imala moć nad njim, masku naglo odmakao s lica i sav osjećaj nadmoći koji ga je istovremeno i plašio i privlačio, splasnuo kao rukom izbrisan. Opet je bio onaj stari dobroćudni vođa, pronicljivog uma, prepun pametnih savjeta za svakog, samozatajan i skroman, pa zbog tih kvaliteta je i izabran za vođu.

Međutim, već s tim što je samo iskušao masku njegov mir je bio načet, njegova čežnja za promjenama bila je neizdrživa i kao da je maska krila neku skrivenu magičnu snagu i hrabrost koja mu je nedostajala i izmicala, pa je sve mislio, možda mu ipak treba neki dodatni poticaj.

I navuče opet masku na lice.

Snaga, moć i sreća ovaj put su eksplodirali u njemu, razvukao je osmijeh ispod maske premda ona nije odražavala nikakvu mimiku ni osjećaje, i izašao van.

A vani su ga dočekali njegovi ljudi, veseli što ga napokon vide. Maska na njegovom licu toliko je vjerno ocrtavala njegovo lice da ljudi u početki nisu primijetili nikakve promjene, dapače, činio mi se još bolji, poletniji, veseliji.

Tek nakon nekog vremena, nakon što je vođa počeo vladati s maskom veselja na licu, ponašajući se poput cara, tretirajući ljude kao podanike, ljudi će se sjetiti da je sve krenulo nizbrdo od trenutka kad je izašao iz one zgrade s čudnim licima ljudi. Dotle su stvari već toliko izmakle kontroli te vođa više nije umio komunicirati mislima s vlastitim ljudima, nije više osjećao tuđe osjećaje jer je brinuo samo o vlastitoj sreći i zadovoljstvu te je s toga naredio da svi moraju pričati naglas i da moraju početi pisati.

Tako su ljudi postupno opet izgubili ona skrivena znanja koja su tek nedavno probudili. I sve se opet, ne naučivši ništa na vlastitim greškama, utopilo u vremenskom zaboravu.

A kako su se odnosi sve više pogoršavali, ljudi su odlučili napustiti ovo mjesto na kojem više nisu bili sretni, pa je vođa opet otišao u kazalište. Navukao je na lice ovaj put onu tužnu masku i vratio se među svoje ljude.

S novom tužnom maskom na licu koja je savršeno prijanjala uz njegovo lice, ispod koje je krio osmijeh prevare,  uspio ih je neko vrijeme zavarati, umilostiti i ganuti lažima.

A onda je vođa još nešto uočio, kad imaš dvije maske, onda treća, četvrta, peta.....dolaze same, čak nepozvane. Nije više morao ići u kazalište po njih, nalazio ih je svuda i navlačio ih po potrebi i situaciji.

I išlo je to tako neko vrijeme, dok ga ljudi na kraju nisu prozreli i nisu zaželjeli vidjeti što mu se to dogodilo u kazalištu da se tako naglo promijenio.

Jedan po jedan ulazili su unutra i nailazili na razne vrste odbačenih ljudskih lica.

Najprije sa strahom a onda sve više ohrabreni navlačili su tuđa lica na vlastita, postavši u trenu poput omrznutog im vođe ali nesposobni da uvide nastalu promjenu. Naravno, svatko od njih želio je biti vođa. Odmah su se svi posvađali i razišli a onaj osjećaj povezanosti i bliskosti koji ih je nekada tako radovao i činio sretnima, nestao je kao da ga nikada nije ni bilo.

Svak sa svojom novom maskom na licu i životnom ulogom, kao na pozornici života rasuli su se po cijelom svijetu...

 KRAJ