Volim prirodu,sunce,zelenilo,šarenilo cvijeća.Najsretnija sam kad je proljeće. ..Udišem svaku zraku sunca,upijam plavetnilo neba,osjećam na koži blagi lahor vjetra.U sebi osjećam lakoću,kao da ću poletjeti.Snagu da bih mogla preokrenuti svijet.

 

Znam kad koji cvijet počne cvasti .Već znam njihov proljetni raspored.Prvo visibabe i jaglaci,odmah za njima šafrani,ljubičice,uskoro stižu narcise,pa tulipani.,irisi,perunike,đurđice,jorgovani, jasmin,pa onda ruže,kao kraljice na kraju.Koji su mi najdraži?Možda tulipani.Tako  su otvorenim  i žarkim bojama obojeni.Ali kad se sjetim visibaba s onom nježnom glavicom kako visi na zelenoj stapki ili jorgovana kako miriši ili makova koji oboje crvenilom zelena polja mlade pšenice.Ne, ne mogu odabrati.Pomalo sam nesretna kad im prolazi cvat, kad se suše njihovi cvjetovi.

 

Još malo pa će doći vrijeme štihanja, sađenja sjemenki.Novi život se sije i rađa.Hoću li ove godine posaditi isto povrće kao prošle godine ili ću pronaći i poželjeti zasijati nešto novo. Poseban je to užitak kad počne rasti ono što sam zasadiš.Najviše me vesele paradajz i paprike.Nikad mi ne uspiju velike paprike.Ali male papričice  za mene su bolje i ukusnije nego bilo kakve velike, kupljene,pogotovo u nekom trgovačkom centru.Do sada smo sadili luk,paradajze,paprike.A posijali grah,mahune,mrkvu,blitvu, raznorazne bučice, salate,krastavce.Nemamo mi baš neki prinos,jer zemlja nije najbolja.Ali sve ono što proklija iz zemlje i što gledam kako raste i na kraju se pretvara u jestivi plod,raduje me i ispunjava divljenjem..Možda čak više volim to čudo kad iz sjemenke nastaje plod nego ubrati ga i pojesti.

 

Nešto starih voćaka se osušilo i srušilo od siline snijega.Jedva čekam kupiti nove sadnice i posaditi ih kao zamjenu za stare..Kad počnu rasti pupići na mladom drveću,a tek ako se pojavi i koji cvjetić već prve godine,koja sreća.Dunja je bila iznenađenje.Već prve godine bila je sva u prekrasnom cvatu,a slijedeće je već bilo prvih dunjica.Koliko volim mlade voćkice volim i stare.Veliku ogromnu višnju koja se sva zacrveni od plodova..Lijepo ju je vidjeti,tako veliku i izraslu u visinu.Mali dio uspijemo pobrati i napraviti pekmez od višanja,a ostali veći dio pozoblju ptice.Šljiva ima još malo,ostarjele su i tek ih je uspjelo par preživjeti.Tu je nekad bio šljivik. Šljive su se naveliko brale i pekla rakija.To je bio doživljaj za mog muža o kojem mi je pričao nostalgično se sjećajući djetinjstva i raznih  dogodovština kod pečenja rakije i ljudi koje je nekad kao dijete pobožno slušao,a sad ih više nema.Do prošle godine imali smo i veliku marelicu.Nažalost samo se osušila.Kažu da je došla neka bolest na nju.Sjećam se jedne godine bilo je toliko marelica da nismo znali što bi s njima.Jeli smo ih sirove,kao kompot,s knedlama,pekao se pekmez,a još se puno dalo i poznatima. I sada imamo par mladih marelica.Sa strahom slušam prognozu u vrijeme kad počinju cvjetići pupati, hoće li biti mraza.A one se baš vole požuriti dok je vrijeme još nestabilno.I baš,kao prošle godine,već su i lagano ocvali cvjetovi,pljusnula je kiša i uništila ih,a ja sam se ponadala da je opasnost prošla . ..Tako prošle godine nismo imali niti jednu jedinu marelicu.A jabuke,evo još i sada za gablec nosim si  naše jabuke.Sitne su,malo su se smežurale,imaju malo i smeđih mrlja po sebi,ali su naše,nikad ničim špricane.Najesen moj muž s velikim pobiračem obere jabuke.To je veliki posao.Treba ručno obrati jednu po jednu jabuku s drveta.A prošle godine su bile naročito rodne.Ja mu pomažem vaditi jabuke iz pobirača i stavljam ih u košare.Kad je gotovo nosimo košare na tavan.Puno ih propadne,nažalost,ali evo,izdržale su do sada,trećeg mjeseca.

 

Volim otići i dalje iz vrta,voćnjaka i cvjetnjaka,u šetnju poljima .Iako najviše volim proljeće šetamo u bilo koje godišnje doba.Uz rijeku s jedne strane nasipa i široko polje s druge strane nasipa koji je šetnica.Tu se srećem već sa poznatim šetačima,biciklistima,rolerima i psima.Živo je na tom nasipu.Koliko samo ljudi ima i to sve više i više koji uživaju u ljepoti  prorode.

 

Svaki vikend provedemo ,koliko možemo dalje od svih blagodati velikog grada,a u stvari, danas sve više i štete civilizacije.Nema kompjutera,mobiteli su zaboravljeni.Zimi se grijemo na drva.Nema bolje topline od topline kamina.Imamo i svoj bunar.Nema te vode kao voda iz bunara.Razmišljajući kad bi odjednom sva tehnologija zakazala,mi bi mogli preživjeti.U stvari sve imamo potrebno za život.Imamo i stare petrolejke. Još uvijek na tavanu čekaju da ih se upotrebi. Tako da ni svjetlo ne bi bilo problem.Sve više mi se sviđa ideja povratka prirodi i jednostavnijem načinu života.Još me veže spona za grad, posao,ali  kad jednom i taj dio mašeg života završi,definitivno znamo da ćemo sve suvišno odbaciti i vratiti se slobodi...osloboditi se okova civilizacije.Naravno, koliko je to danas moguće, potruditi ćemo se, da ih svedemo na minimum.