Patim od valutne groznice od prvih eura koji su mi došli u ruke. Stalno mi je košmar u glavi. Prvo sam preračunavala svoje kune u eure i užasavala se kao postanu male kada se presvuku u eure. Sada se mučim s eurima i čim pomislim kako ih je malo, prvo preračunavam koliko je to u kunama da bih znala što otprilike mogu kupiti za to malo eura.

Ako idem u dućan, uvijek sam u strahu hoću li pola robe s popisa morati ostaviti na blagajni jer ovo malo eura u mojoj ruci neće biti dovoljno. U stresu idem u trgovinu, u stresu prevrćem artikle po rukama i gledam cijene, u stresu zbrajam iznose u glavi, totalno dezorijentirana trgovačkim konverzijama kuna u eure, to jest podivljalim cijenama.

Prema blagajni idem u totalnom stresu s paničnim osjećajem da nema dovoljno eura za namirnice u košari, da ću se javno osramotiti i da onaj osjećaj da nemam dovoljno počinje prvim pogledom na stanje na mom računu i ne napušta me ni jednog jedinog trenutka.

Sa strahom otvaram svaki pristigli račun za struju, plin, holding i pitam se kako ću sve to poplaćati od ono malo eura na računu, jer me osjećaj da imam malo i nedovoljno ne napušta. Prvo je to bio akutni stres, a sada se pretvorio u kronični, stalno prisutni stres.

Pitam se, bi li premijer i vlada mogli isplatiti i neki dodatak na taj valutni euro stres, da me barem nakratko napusti onaj osjećaj da nemam dovoljno, jer me taj osjećaj nikako ne napušta.