Izreke; „najeo se bunike“ ili „najeo se ludih gljiva“ su prisutne skoro u svim narodima i neka varijanta istih se može susresti u svom jezicima. Šamani, travari i vidari cijelog svijeta su znali da neke biljke, neke gljive i neke druge tvari iz prirode mogu imati i fascinantne i razorne učinke, no u narodnoj predaji, barem ja nisam naišla na tragove zloupotrebe, osim  u pričama o trovanja kojih je puna i usmena predaja i pisana literatura. Sintetske droge su proizvod našeg vremena.

 

Stari narodi su droge koristili oprezno, u obredne svrhe ili za liječenje. Na kraju i alkohol je opijat, a vino je ipak zadržalo svoju sakralnu  ulogu u kršćanskoj liturgiji. Tijekom svakog Bogoslužja (mise) na oltaru vrčić vode i vrčić vina, a o alkoholizmu svećenika  koji je možda započeo zbog učestale konzumacije misnog vina, se malo i rijetko govori u javnosti.

 

U širem smislu riječi, skoro svi lijekovi, kao i začini se mogu svrstati u droge. U užem smislu riječi svi psihofarmaci jesu droge. Medicina još nije našla zamjenu za morfij za bolesnike u terminalnoj fazi bolesti. I mnoge druge droge su jedno, barem kratko vrijeme proglašavane čudesnim lijekom, tu su kokain, LSD itd.

 

Što se ljekovitosti droga tiče, mudri ljudi kažu da je sve pitanje mjere. No unatoč opreznog doziranja, ovisnost o lijekovima, naročito psihofarmacima je porazna posljedica modernog liječenja, kao i alkoholizam svećenika, unatoč početinih malih količina vina.

 

Droge mijenjaju svijest, šire percepciju i barem načas konzumenta izdižu iznad tegobne stvarnosti…

 

Dakle put droge ide od upotrebe u sakralne svrhe (šamani, svećenici) preko uklanjanja svih boli, dakle liječenja do zlupotrebe i totalne ovisnosti…, zatim je droga prvo kriminalizirana, da bi je se ponovo vratilo medicini, jer ovisnost ipak svrstana u bolesti.

 

Ako je ovisnost bolest, je li bolest grijeh? Je li onda svaka bolest grijeh ili samo posljedica grijeha?