Još dok sam bila sasvim mala klinka

Učili su me ljudi da je potrebna krinka,

Da osjećaje svoje ne pokazujem svakom,

Da se protiv toga borim voljom jakom.

Jer, kako mi reče moja mila mati

Ne mora se uvijek sve o svakome znati.

Kada osjećaje svoje bez srama pokažeš

Dušu svoju, kao na dlanu izlažeš...

Mogu te povrijediti,

Mogu te unazaditi.....

Mogu te ismijati,

Polako te ubijati.....

 

No nešto se u meni bunilo protiv toga,

Mislila sam  dovoljno je biti srca čistoga.

I ništa loše nema kada se pokaže

Sa čime jedna duša raspolaže.

Dal je to ljutnja ili smijeh...

Dal je radost il tuga neka....

U razmišljanje se veliko dadoh

Odluku u sebi donesoh....

 

Ne stidjeh se ono što jesam - biti,

Iako  se moglo zloupotrijebiti...

Krinku bacih, ali ne daleko..

Da mi ne zatreba, poželjeh žarko.

 

A ipak, ponekad posegnem za njom

Da sakrijem ako sam tužna,

Da ne prenesem raspoloženja ružna,

Da ne povrijedim ljude drage,

I molim da mi ne ponestane snage.

 

Najviše nosih onu masku lijepu

Koja mi je dala nadu i okrepu

Zovem je radošću i srećom

Jer svom svojom finoćom

Naučila me stvarima mnogim:

Da ako se smiješiš,

Srca drugih ispuniš,

Da ako pjevaš,

Dugine boje preljevaš,

Da ako radost nosiš,

Patnjama i brizi prkosiš.....

 

I tako, malo po malo,

Postala je dio mene,

Duboko mi se nastanila u vene...

Sa jednom nosim je namjerom,

I jednom dišem vjerom,

da  mogu  ljubav , nada i radost,

dati nam neslućenu hrabrost

da živimo život do kraja,

do svjetlosnog beskraja......