Znate što, ja mislim da mi nitko ne znamo što jedemo.

GMO hrana je svima na tanjuru, a nove bolesti poput autizma, demencije i slično, se množe sa brojem intervencija u namirnicama.

Dodavanje životinjskih gena biljkama da budu ljepše, jednakije, izdržljivije da ne trunu ukida granice između biljnog i životinjskog svijeta, pa tako ni vegani i vegetarijanci više ne znaju što jedu, a ja očekujem da jednoga dana biljke počnu hodati i trčati.

Jeste li sugurni da u vašem finom brašnu od kojeg se upravo spremate umijesiti kolač nisu samljeveni i izbijeljeni kukci?

U svjetlu svega ovoga, možda bi trebalo redefinirati i sam pojam posta koji u svojoj osnovi znači odricanje od mesa.

Ne možemo znati što jedemo ako sami nismo proizveli svoju hranu iz vlastitog sjemena starih sorti.

Danas kada nam šačica zanesenjaka kontrolira hranu mi ne znamo jedemo li biljno meso ili mesno bilje.

I kakao onda postiti.

S tugom zaključujem da je drveće najdugovječniji oblik života na zemlji i da mijenjajući biljni svijet genetičkim intervencijama mijenjamo sve.

Eto, ja neću postiti.

Ionako jedem kada sam gladna, koliko sam gladna, bez prejedanja, mislim da post treba i pomaže gojaznima, bolesnima i onima koji ne znaju sebi odrediti mjeru ni u čemu.