Ljeto je stiglo poput nepozvane rodbine, uporno, glasno i s namjerom da ostane duže nego što bismo htjeli. Sunce se diže kao tiranin na svoje zlatno prijestolje, okrunjujući dan plamenom krunom temperature koje bi natjerale i pustinjskog guštera da potraži hlad.

Svako jutro je nova bitka. Budim se kao vitez pred ratom, ali umjesto oklopa, navlačim najlakšu pamučnu majicu. Ventilator je moj vjerni štitonoša, pjeva mi monotono i spasonosno, dok se vrti poput vrača u transu.

Kad vrućina ipak pobijedi, povlačim se u hladnu tvrđavu, kupaonicu, gdje pločice još pamte što znači riječ, hladno. Ležim na njima poput morske zvijezde, ljubim mramornu princezu, dok me Karlo gleda kao da sam izgubio kompas zdravog razuma.

A kad sve drugo zakaže, sjetim se Generala Bubija! Da, pas Bubi je unaprijeđen , više nije običan dahtač. Sada je general. Vodi nas u bitku protiv sunca s jezikom vani, repom u ritmu borbenog marša. Nas dvoje sjedimo jedno nasuprot drugom, dišemo sinkronizirano. Jezici nam vise svakome na drugu stranu dvorišta. Susjeda zatvara prozor, boji se da je to zarazno Ne shvaća. Ovo nije očaj. Ovo je strategija.

Zatim dolaze muhe, najiritantniji ljetni motivacijski govornici. Oblijeću kao šefovi koji nikad ne zaborave rokove. Jesi li gotov? Jesi li spavao? Jesi li živ? A ja mašem rukom kao da branim život.

Karlo vodi vlastiti ratni sektor. Kukci su za njega čudovišta iz noćnih mora. Kad vidi kukca, ulazi u stanje panike koje bi posramilo i najgoru sapunicu. Ovo ljeto ću iskoristiti da ga naučim hrabrosti. Postat ćemo tandem heroja.

Odred protiv Krilatih Osvajača.

Muhe su moji životni treneri. Svako jutro dolete da mi pokažu nove tehnike nervoze. Kruže mi oko kave kao helikopteri nad sudarom, dok ja mašem rukama kao dirigent orkestra koji je izgubio palicu.

Znoj nije neugoda. Znoj je moj ljetni plašt nevidljivosti! Kaplje s čela poput kristalnih kugli koje proriču još vrućine. Kad hodam, ostavljam mokre tragove, privatnu mapu za pronalaženje. Gdje je tata ,viče Karlo? Evo ga, tragovi vode do ormara! Tijelo mi je postalo gejzir. Svaki sat izbacuje litru tekućeg otpora.

Noću, vrhunac drame. Komarci dolaze kao noćni komandosi. Muhe danju prenose informacije. Savez koji ruši sve granice. Zujanje je ratna himna, moj balkon bojište. Mašem rukama, plješćem, napadam prazninu kao ratnik bez oružja.

Jučer sam imao duel s komarcem veličine helikoptera. Pratio me kao novinar koji snima dokumentarac o mojoj nemoći. Kad sam ga napokon ulovio ručnikom, eksplodirao je kao balon pun osvete. Slavio sam glasno, probudio susjedstvo. Pobjeda je bila krvava, ali slatka.

Kupujem one spirale što se pale, kemijska vatrena kola koja im stavljam na dvorišni kolodvor. Dim se diže poput tamjana, a ja se osjećam kao šaman koji poziva duhove protiv ljetnih demona. Susjeda me gleda kroz prozor i vjerojatno se pita jesam li prešao granicu između originalnosti i ludila.

Kad kiša zapleše po asfaltu, ja ne bježim. Skačem u lokve kao dijete koje je pobjeglo iz škole. Mokar do kože, smijem se sam sebi. Kiša me ne hladi, ona me iscjeljuje. Svaka kap, injekcija razuma. Ples sa nebom, bez srama.

Kako ću iskoristiti ovo ljeto?

Zajahat ću ga kao divljeg konja! Boca vode u ruci, znojno sedlo od jastučnice pod sobom. Umjesto mora, lavor u dvorištu. Mjehurići kao valovi, sapun kao sol Jadrana. Lovit ću zvijezde s balkona, dok škripava stolica i limunada na stolu igraju ulogu teleskopa i svemira.

Svakih pola sata odlazim u ledenu odaju. Klečim pred hladnjakom kao pingvin pred svojim ledenim bogom. Hladnjak je moja katedrala. Ledenica, svetište u kojem tražim oprost od vrućine.

Ako me sunce dokrajči, naći ćete me smotanog kao burek u hladu, kako glumim pingvina koji sanja Antarktiku. Ili na podu, gdje me znoj nosi kao publika svog idola.

Bez obzira na sve, na leteće nemani, Karla koji vrišti, na užarene pločice, na koaliciju muha i komaraca, ljeto je čarolija. U svom kaosu, nosi slobodu. Smijeh. Lubenicu. Cvrčke. Zvijezde.

Ljeto nije lijepo zato što je lako. Ljeto je lijepo jer nas tjera da živimo. Da skačemo u lavor, da plešemo s kišom, da smišljamo obrambene taktike i da učimo voljeti čak i najgore sparine. Jer u svakom znoju, ima malo slave. U svakom ubodu komarca, trag da smo bili tu. Da smo bili živi.

I kada jesen pokuca na vrata, noseći u rukama naručje žutog lišća, miris pečenih kestena i tišinu koja dolazi s krajem ljeta, neću žaliti. Samo ću se nasmijati.

Jer sjetit ću se dana kad sam disao u ritmu Generala Bubija. Kad sam bježao od osa, pjevao s ventilatorom, grlio kišu i u lavoru vidio more.

Ljeto će mi ostati kao sezona kad je život bio najglasniji, najžešći i najživlji. Kad je sve, čak i vrućina imalo ritam srca koje kuca punom snagom.

A to je sve što mogu poželjeti od jednog godišnjeg doba.

Matija gerić