Jutro je ušlo tiho, gotovo kao da ne želi nikoga povrijediti. Provuklo se kroz rub zavjese i razlilo po sobi u tankim, zlatnim slojevima, kao med koji još pamti cvijet iz kojeg je došao. Zrak miriše na svježinu i nešto toplo, na drvo, na posteljinu koja čuva trag sna, na mir koji još nije naučio da će biti prekinut.

Tvoje disanje ima ritam koji smiruje i ono što u meni nije mirno. Tiho, ravnomjerno, kao more koje ne zna za oluju. Svaki tvoj udah je mali dokaz da svijet još uvijek može biti jednostavan. Da postoji mjesto gdje ništa ne prijeti.

Stojim uz prozor i slušam kako se dan sastavlja.

Negdje u daljini, kotači prolaze preko ceste i ostavljaju za sobom zvuk koji kratko zadrhti pa nestane. Ptica hvata jutro nesigurnim glasom, kao da ga prvi put izgovara. Listovi se jedva pomiču, šapću nešto što se ne može prevesti, ali se može osjetiti pod kožom. Sve je krhko i dovoljno.

I onda, rez.

Vijest ulazi bez kucanja. Bez topline. Bez prava da bude tu, a ipak je tu.

Rat.

Riječ koja nema miris, ali nosi dim. Riječ koja nema boju, ali ostavlja trag pepela. U njoj su skriveni krici koje nitko ne čuje ovdje, u ovoj sobi. U njoj su djeca koja nisu stigla odrasti i majke koje će zauvijek govoriti u prazno. U njoj su ruke koje su gradile i sada više nemaju što držati.

I sve to stane u jedno jutro koje je trebalo mirisati na proljeće.

Pitam se, ne glasno, jer glas bi bio pretežak za ovu tišinu, gdje mi to živimo.

U kojem je trenutku čovjek zaboravio da drugi čovjek ima isto srce. Kada smo pristali da snaga znači uzeti, a ne sačuvati. Kada su se pravila pretvorila u nešto što vrijedi samo dok nekome odgovara. Kao da je svijet počeo kliziti nizbrdo, ne odjednom, nego polako, gotovo neprimjetno, dok nismo došli do mjesta gdje je nasilje postalo navika, a smrt broj.

Kažu da idemo naprijed.

A ja vidim kako se vraćamo unatrag, samo s boljim alatima za razaranje. Gradimo preciznije načine da promašimo ono najvažnije. Ulažemo u ono što ubija, dok ono što spašava ostaje tiho, negdje na rubu, kao stidljiva ideja koju nitko ne želi ozbiljno shvatiti.

I sve to stoji tu, između mene i tvog sna.

Gledam te i osjetim nešto što nije ni strah ni tuga, nego nešto dublje, odgovornost koja ima težinu i toplinu u isto vrijeme. Kao ruka koja drži i ne pušta.

Svijet ne počinje tamo gdje se donose odluke.

Svijet počinje ovdje.

U ovom dahu koji čujem. U ovom jutru koje još nije odlučilo kakvo će biti. U načinu na koji ću te naučiti da gledaš, da ne okrećeš glavu, da ne pristaneš na to da je tuđe manje vrijedno. U svakom trenutku kad ćeš birati između lakšeg i ispravnog, između šutnje i glasa.

Ne mogu zaustaviti ratove koji se vode daleko od ovog prozora.

Ali mogu odbiti da ih prihvatim kao nešto normalno.

Mogu odbiti da vjerujem da je čovjek stvoren da uništava. Mogu odbiti da ti predam svijet u kojem je nasilje pravilo, a dobrota iznimka. Mogu te naučiti da snaga nije u tome koliko možeš slomiti, nego koliko možeš sačuvati.

I znam, to nije dovoljno za sve.

Ali je dovoljno da počne.

Jer svijet nikada nije nastajao iz velikih odluka.

Uvijek je nastajao iz tihih pobuna.

Iz onih koji su rekli, ne.

Ne ovome.

Ne ovakvom svijetu.

Ne životu koji se mjeri po onome koliko može uništiti.

I dok jutro i dalje stoji na pragu, još uvijek nježno, još uvijek nevino, ja biram da mu ne dam da se uprlja bez otpora.

Biram da ovdje, u ovom malom komadu svjetla, počne drugačiji svijet.

Ne savršen.

Ali živ.

I tvoj.

Matija Gerić