„...Voda nešto nosi…“ naslov je jednog starog filma kojeg sam davno gledala… želja za pripadanjem, želja za bliskošću, sve je to tako tanano umotano u ljudsku dušu, da se osjeti koliko smo krhki, koliko smo tanani u toj struni života, koja se vrti u dubinama tamne svile Svemira i lete slike djetinjstva kao kaleidoskop se vrte ispred očiju Duše, srce obuzima toplina te sreće koja se osjetila u djetinjstvu i to traje dok smo živi.

Gledam svoju obiteljsku povijest, gledam moje slike djetinjstva i vidim, da svatko od nas ima sličnu matricu mladih dana ranog djetinjstva, da svi beskrajno volimo svoje najbliže i, znam, zauvijek će ta ljubav ostati dok smo živi.

Ako roditelj napusti dijete, ostaje trajni ožiljak na duši i dijete zauvijek osjeća taj nedostatak jedne Duše koja je trebala biti uz njega i krene traženje očinske figure, zaljubimo se, možda, u sličnog dječaka koji nas podsjeća na jedan magloviti lik iz prošlosti, a kasnije nesvjesno tražimo baš te osobine što nam nedostaju.

“Čovjek kad dođe do ruba, mijenja svoj život” jedna je rečenica koja mi je ostala u sjećanju i pokazala se u toj svojoj velikoj istinitosti.

Vrijeme zrelosti možda nikad neće nastupiti, jer godine nisu mjerilo zrelosti neke Duše, ali spoznaje života i prijeđeni životni put donose nam i nove odluke, da svoj život usmjerimo pravilnijim putem, nego onim kojim smo išli nesvjesni same veličine i krhkosti života.

„Neki ljudi vam izvade srce, a drugi ljudi ga vrate na mjesto.”, rekla je Elizabeth David i potvrdila sam to spoznajom, da u naš život stvarno ulaze dvije vrste ljudi: jedni vade srce, drugi ga vraćaju na mjesto.

 I jedne i druge smo morali sresti, da bismo mogli spoznati koji su pravi ljudi oko nas, a koji to nisu. Hvala onima, koji to nisu, da su nas naučili kako ih prepoznati, kako ih ne dovesti ponovo u svoj život i ne ponoviti istu grešku dva puta i sreća, radost, smirenje Duše tad zauzimaju najvažnije mjesto u našem životu, a sve drugo postaje irelevantno, trivijalno i nepotrebno pa mi je to najveća motivacija života. Moja duša je moj motivacijski vodič, a istina duše je jedina odjeća koja je čista i pred Bogom i pred ljudima tako da znam, da će uvijek čovjek izabrati najbolje za sebe, a to je – svog unutarnjeg vodiča kojeg svi imamo – našu dušu ili intuiciju. Ona šapće najtišim, ali i najjačim glasom na svijetu: “slušaj me, ja sam ti najveći prijatelj.”

autorica: Jadranka Varga