Ne vjerujem u mir koji mora pobjeći od života da bi se nazvao mirom.

To mi je uvijek bilo malo sumnjivo.

Lako je biti duhovan negdje gdje te nitko ne treba baš sada. Gdje nema papira koji kasne, tijela koje izdaje, djeteta koje te gleda iz svog svijeta, a ti nemaš kartu za ulaz. Lako je sjediti u tišini kad ti stvarnost ne lupa šakom po rebrima.

Mene više zanima ono drugo.

Može li čovjek ostati živ iznutra dok izvana radi sve ono što ga troši?

Može li platiti račun, izdržati tuđu grubost, prešutjeti kad bi najradije razbio dan na pola, i ipak ne postati samo kost koja hoda?

Tu negdje počinje moje pitanje o duhovnosti.

Ne u svijeći.

Ne u velikoj riječi.

Ne u bijegu.

Nego u trenutku kad osjetiš da te život želi pretvoriti u nešto tvrdo, kratko i opasno, a ti se ipak ne daš do kraja.

Materijalno je uporno. Ono ne pita jesi li spreman. Dođe u obliku novca, hrane, škole, liječnika, papira, umora, ljudi koji ne znaju stati na vrijeme. Dođe kao red u kojem čekaš, kao poruka koju ne želiš otvoriti, kao jutro koje nema milosti.

Duhovno, barem za mene, nije suprotno od toga.

Duhovno je ono malo mjesto u čovjeku koje odbije istrunuti.

Ono što kaže: neću biti isti kao ono što me ranilo.

Neću od svoje iscrpljenosti napraviti oružje.

Neću svaku bol proglasiti dozvolom da budem grub.

Nisam uvijek takav. Daleko od toga.

Ima dana kad sam sitan, ljut, potrošen. Kad u meni nema mudrosti, nego samo škripa. Kad bih najradije sve ostavio na podu i rekao: neka se samo složi bez mene.

Ali onda se dogodi nešto malo.

Ruka na ramenu.

Tišina koja ne napada.

Nebo koje ne nudi odgovor, ali barem ne laže.

Dijete koje ne kaže ništa, a ipak ostane blizu.

I čovjek se vrati za milimetar.

Možda je to ravnoteža.

Ne veliko prosvjetljenje.

Ne savršeni mir.

Nego taj jedan milimetar povratka.

Da ne odeš predaleko od sebe.

Da zarađuješ kruh, ali ne prodaš lice.

Da brineš o stvarima, ali ne zaboraviš ljude.

Da nosiš stvarnost na leđima, a ipak u sebi sačuvaš nešto što ne pristaje biti roba.

Moj idealan život nije život bez težine.

Takav ne postoji, ili postoji samo na slikama koje su predugo uređivane.

Moj idealan život bio bi onaj u kojem čovjek ne mora birati između kruha i duše. U kojem ne mora postati grub da bi preživio. U kojem nježnost nije luksuz za one koji imaju vremena.

Zato ne idem u spilju.

Ne zato što ne bih ponekad htio.

Nego zato što moj put nije tamo gdje je tišina već spremna.

Moj put je ovdje.

U nesavršenom danu.

Među onim što se mora.

Među onima koje volim.

S rukama punim običnog života.

I s nečim u prsima što još uvijek, tvrdoglavo, neće kleknuti.

Matija Gerić