Ja mislim da je vršnjačko nasilje nažalost posljedica i rezultat licemjernog svijeta odraslih. Svijet se malo pogubio. Odgoj i obrazovanje su zakazali i u obitelji i u obrazovnom sustavu. Djeca su pametna i jako dobro uočavaju da ih se uči jedno, a u stvarnosti se događa nešta posve drugo. Prolazi drskost, bahatost, laktarenje, dobro je rijetko nagrađeno, ono je tiho, mutavo, dosadno. Raslojene i razdvojene obitelji, raslojeno, osiromašeno i obespravljeno društvo, nesretni i gnjevni pojedinci i razularene skupine.

Nema više pravih uzora, nijedno dijete ne želi više biti kao njegov otac ili majka, učitelj ili učiteljica. Svi sanjaju da budu popularne zvijezde lažnog sjaja koje nažalost propagiraju lažne vrijednosti. Proskribirane su religije i njihove vođe, politike i njihov koruptivni karakter, raotkrivene sve laži svijeta odraslih, sva grabež i sav besmisao materijalnih stvari.

Natjecateljski karakter ljude tjera na svašta, pa tako i djecu. 

Djeca su ljuta, nemoćna, ali gnjevna i taj gnjev iskaljuju na slabijim vršnjacima, no, iskreno, ona samo kopiraju ponašanje odraslih. Kopiraju scene iz filmova nasilja, crne kronike, svakodnevice oko sebe. 

Kada se odrasli trgnu, možda se pojavi tračak nade i za sretniju djecu bez vršnjačkog nasilja.