ZAGREB- Odile je jučer sa svojim najmilijima proslavila 60. rođendan, ali na njezinoj torti bilo je samo pet upaljenih svijećica. Ostalih 55 nije zapalila jer ona sebe zauvijek smatra djetetom rata. Za svog je oca doznala prije četiri i pol godine, nakon čega ga je i pronašla u južnoj Njemačkoj. Zato svoje rođendane i godine slavi samo od tog datuma.
Odile Lacorde jedna je od 200.000 Francuskinja i Francuza, koji se nazivaju djecom grijeha. Njihovi su očevi bili njemački vojnici u Drugom svjetskom ratu te su, boreći se u Francuskoj, upoznali njihove majke i s njima ušli u ljubavne veze. Plod tih veza bila su djeca rođena većinom kada je rat bio pri kraju ili kada su se njemački vojnici već prebacivali na druga bojišta. No, većina djece o tome nije znala ništa, nego je za to doznala poslije, da bi tek u umirovljeničkim danima skupili hrabrost za odlazak u potragu za svojim pravim roditeljima.
O toj je temi na francuskoj televiziji javno progovoreno tek prije nekoliko godina. Nakon toga su arhivi o njemačkoj vojsci bili jednostavno zasuti upitima. Oko 200 potomaka njemačkih okupatora osnovalo je zatim organizaciju Amicale Nationale des Enfants de la Guerre.
Tadašnji režim pobrinuo se da oni, djeca okupatora, jednostavno nestanu. Omogućili su anonimno davanje takve djece na usvajanje odmah nakon rođenja, a imena bioloških roditelja nisu bila nigdje upisivana. Tako je tadašnja vlada zapravo potaknula Francuskinje da, kako su im to govorili, “prikriju svoje grijehe koje su počinile s njemačkim neprijateljima”.
Njemačka je vlada nedavno ipak objavila da namjerava izvanbračnoj djeci njemačkih vojnika u Francuskoj olakšati dobivanje njemačkog državljanstva. Svi su oni napokon mogli odahnuti i prvi put reći: “Mi imamo identitet, naše podrijetlo više nije sramota!”
Upoznavanje s ocem
Upravo je njihovo podrijetlo smatrano sramotom, nazivalo ih se djecom okupatora, a njihove majke okolina je smatrala izdajnicama. Majke su bile šikanirane, završavale su na višegodišnjoj robiji... Prije toga su im brijane glave i razjarene mase su ih tjerale da gole trče ulicama.
Svega toga sjeća se i Josiane Krüger. Oca nije imala, samo baku i majku koja o tati nije pričala. Ostali u selu znali su njezinu sudbinu. Odrasla u jednom selu na istoku Francuske, još je kao mala djevojčica osjećala da je drugačija od drugih. Kada su napadi na nju prevršili mjeru, obratila se baki.
- Ona mi je ispričala da je otac bio njemački vojnik koji je prije mog rođenja napustio Francusku. Morao je ići na rusku bojišnicu i više se nikad nije javio. Poslije je baka često pričala da su moji roditelji bili lijep par i da je moj otac bio simpatičan. Zato nisam shvaćala zašto se moram sramiti - prisjeća se Josiane.
Na kraju je smogla hrabrosti da pronađe oca. Do njegove adrese došla je kada je imala 14 godina te mu je napisala pismo. On ju je tada posjetio, prvi i posljednji put.
- Kada je došao i kada smo se vidjeli, nisam ni suzu pustila. Htjela sam plakati, ali nisam mogla. Ni danas ne znam zašto. Osjetila sam nešto što se ne može opisati, bila sam sretna što sam ga upoznala, a istodobno me bilo sram što sam mu to priredila - opisuje svoje osjećaje Josiane. Njezin je otac ubrzo preminuo, ali ona je postala dio svoje njemačke obitelji koja ju je prihvatila istog dana. Zbog toga možda najava vlade u Berlinu njoj i ne znači previše.
- Svoju obitelj i identitet imam od prve večeri s obitelji. Nemam se čega sramiti i nemam više toliko upitnika u glavi. No, postoji mnogo onih kojima to ipak mnogo znači, zato sam ushićena ovom odlukom koja je mnogo toga priznala - dodaje Josiane koja je svoju sudbinu opisala u knjizi “Née d’amours interdites” (Rođena u zabranjenoj ljubavi).
Ratne ljubavne priče
Nakon objavljivanja te knjige počeli su joj se javljati ljudi koji danas žive u strahu da njihove obitelji ne doznaju tajnu njihova podrijetla. Josiane ona shvaća tu potrebu.
- Našim se roditeljima predbacuje teška pogreška. Glupost. Oni su se jednostavno voljeli, i to je sve. Veličanstveno je to što su i u vrijeme rata postojale ljubavne priče - zaključuje ushićeno, sa smješkom, Josiane.
Ljubavne priču u ratu jesu normalna svakodnevica i tome se ne treba čuditi, objašnjava dr. Vladimir Geiger iz Hrvatskog instituta za povijest. On na te slučajeve gleda izvan sukoba ideologija te sve “spušta” na razinu malog mjesta i svakodnevice u njemu.
- Odmah je jasno da su takva događanja svugdje normalna, pa tako i tada u ratu. U takvo malo selo u Francuskoj stigli su mladi vojnici, pristojni, zgodni, uredni, i jasno da su izazvali i simpatije nekih djevojaka. Ti vojnici su najčešće bili članovi Wehrmachta i nisu imali sulude zamisli, nego su služili dug domovini kao vojni obveznici. Iako je bio rat, te djevojke nisu previše razmišljale o tome tko je okupator, nego su se normalno zaljubljivale - smatra dr. Geiger.
Isto tako, ističe, ne treba se čuditi ni kasnijim osuđivanjima i pritiscima okoline. Tu je riječ o obilježavanju koje je nastalo kao pritisak javnosti.
- Nitko o tome nije previše razmišljao na taj način, nego su, vođeni drugim primislima, osuđivali takve osobe koje su na kraju obilježene za nešto što je bilo sasvim normalno. Takvi su slučajevi bili i u Poljskoj, Češkoj, ali i u susjednoj Bosni gdje su žene imale djecu unproforaca, čime su i one bile sramota - rekao je Geiger.
Bježale sa sela u gradove
Zbog takve sramote majke su često odlazile iz tih malih mjesta u velike gradove. Željele su zaštititi svoju djecu od istine, ali nisu bile svjesne da su im zbog toga nanijeli mnogo boli.
Odile Lacorde odrasla je bezbrižno u Parizu, daleko od mjesta Marme u južnoj Francuskoj. Tamo je njezina majka Ornaril upoznala Ernsta Böllera, 17-godišnjeg vojnika Wehrmachta, u kojega se zaljubila i s kojim je ostala trudna.
Ernst je bio sretan zbog toga, no nekoliko tjedana prije rođenja male Odile zarobljen je i poslan u obližnji zatvor. Ubrzo je vraćen u Njemačku, pa o Odile i Ornaril nije ništa znao. Pisao je brojna pisma, ali odgovora nije bilo.
Ornaril se preselila u Pariz, pobjegla je od obitelji koja nije prihvaćala malenu djevojčicu, ali i od mogućeg povratka Ernsta u selo, što je svakodnevno predosjećala.
Odile je za sve to saznala tek nakon majčine smrti. U starim papirima, u šumi prašine, pronašla je očajna pisma svog oca, njegovu staru sliku i jednu razglednicu. S nje je uspjela iščitati očevu adresu u Njemačkoj. Odmah se spakirala i krenula putem istine, potpune istine koja bi joj ispričala sve što nije znala o sebi.
Prvim vlakom otišla je u njemačku pokrajinu Schwarzwald i tamo pronašla svog polubrata. Iznenađen i na prvu ruku prestravljen, odveo ju je njezinu ocu koji je o njoj svakodnevno razmišljao, ali nikada pričao.
- Upoznala sam svog oca na vratima nove kuće. Iako je i sam bio iznenađen, nismo mogli vjerovati da smo se pronašli. Osjetila sam se novorođenom. Tek tada je svojoj obitelji ispričao potpunu istinu koju sam i ja, kao i oni, prvi put čula u potpunosti - ispričala je Odile te dodala kako je tek tada nazvala supruga i otkrila mu gdje je i što se dogodilo.
Iako je tu priču ispričala na desetke puta, Odile i dalje proživljava traume kada to opisuje. Dok priča, bori se sa suzama koje naviru.
- Još uvijek krivim majku zbog toga - drhtavo je rekla Odile, iako joj nisam postavio to pitanje, i nastavila: - Danas ništa nije jasno. Niti jedna uspomena iz mog djetinjstva, bilo ona o prvom odlasku u kino ili o prvom poljupcu, nije više lijepa. Zato sam odlučila potražiti nove, potpune uspomene.
Nove uspomene sada upija zajedno s polusestrom i polubratom. Svakodnevno se čuju, a ona sama jednom mjesečno odlazi im u posjet. Otac joj ima 80 godina, no sjajno se drži, pa zajedno lakše pokušavaju nadoknaditi sve što nisu stigli proživjeti.
U potrazi za korijenima
No, takav happy end nije uspjela doživjeti većina njemačko-francuske ratne djece. Mnogi su se tek nedavno uopće usudili krenuti u potragu za svojim korijenima.
Jehan Sauval Jedan (65) oduvijek zna istinu. Majka nikad nije tajila da je njegov otac njemački vojnik. Uvrede je stoga lakše podnosio.
- Djeca su me stalno nazivali ‘Fille de Boche’ (djeca kopilad, u slobodnom prijevodu, nap. a.). Stariji su me i tukli, ali ja sam znao da ne smijem posustati - ističe Sauval koji se tek nedavno odvažio krenuti u potragu za svojim ocem.
Nažalost, bilo je prekasno jer je otac preminuo. Na kraju je ipak uspio upoznati polusestru i polubrata.
- Neposredno prije dolaska pred stan u mjestu Hörstel, želio sam se okrenuti i otići. No, moj polubrat, s kojim sam se dan prije čuo telefonom i sve mu objasnio, već me čekao na ulici. Uzeo me je odmah za ruku i poljubio u usta na francuski način - kroz smijeh je opisao Jehan.
Danas s njima slavi sve blagdane, no ipak žali što oca nikad nije upoznao. Možda je i zato na kraju rekao: - Neki plodovi ljubavi nisu suđeni za sreću. Ja sam dobio samo djelić nje, ali rat je uzeo prevelik dio mog života. No, i u ratu se mora voljeti.
Odile Lacorde jedna je od 200.000 Francuskinja i Francuza, koji se nazivaju djecom grijeha. Njihovi su očevi bili njemački vojnici u Drugom svjetskom ratu te su, boreći se u Francuskoj, upoznali njihove majke i s njima ušli u ljubavne veze. Plod tih veza bila su djeca rođena većinom kada je rat bio pri kraju ili kada su se njemački vojnici već prebacivali na druga bojišta. No, većina djece o tome nije znala ništa, nego je za to doznala poslije, da bi tek u umirovljeničkim danima skupili hrabrost za odlazak u potragu za svojim pravim roditeljima.
O toj je temi na francuskoj televiziji javno progovoreno tek prije nekoliko godina. Nakon toga su arhivi o njemačkoj vojsci bili jednostavno zasuti upitima. Oko 200 potomaka njemačkih okupatora osnovalo je zatim organizaciju Amicale Nationale des Enfants de la Guerre.
Tadašnji režim pobrinuo se da oni, djeca okupatora, jednostavno nestanu. Omogućili su anonimno davanje takve djece na usvajanje odmah nakon rođenja, a imena bioloških roditelja nisu bila nigdje upisivana. Tako je tadašnja vlada zapravo potaknula Francuskinje da, kako su im to govorili, “prikriju svoje grijehe koje su počinile s njemačkim neprijateljima”.
Njemačka je vlada nedavno ipak objavila da namjerava izvanbračnoj djeci njemačkih vojnika u Francuskoj olakšati dobivanje njemačkog državljanstva. Svi su oni napokon mogli odahnuti i prvi put reći: “Mi imamo identitet, naše podrijetlo više nije sramota!”
Upoznavanje s ocem
Upravo je njihovo podrijetlo smatrano sramotom, nazivalo ih se djecom okupatora, a njihove majke okolina je smatrala izdajnicama. Majke su bile šikanirane, završavale su na višegodišnjoj robiji... Prije toga su im brijane glave i razjarene mase su ih tjerale da gole trče ulicama.
Svega toga sjeća se i Josiane Krüger. Oca nije imala, samo baku i majku koja o tati nije pričala. Ostali u selu znali su njezinu sudbinu. Odrasla u jednom selu na istoku Francuske, još je kao mala djevojčica osjećala da je drugačija od drugih. Kada su napadi na nju prevršili mjeru, obratila se baki.
- Ona mi je ispričala da je otac bio njemački vojnik koji je prije mog rođenja napustio Francusku. Morao je ići na rusku bojišnicu i više se nikad nije javio. Poslije je baka često pričala da su moji roditelji bili lijep par i da je moj otac bio simpatičan. Zato nisam shvaćala zašto se moram sramiti - prisjeća se Josiane.
Na kraju je smogla hrabrosti da pronađe oca. Do njegove adrese došla je kada je imala 14 godina te mu je napisala pismo. On ju je tada posjetio, prvi i posljednji put.
- Kada je došao i kada smo se vidjeli, nisam ni suzu pustila. Htjela sam plakati, ali nisam mogla. Ni danas ne znam zašto. Osjetila sam nešto što se ne može opisati, bila sam sretna što sam ga upoznala, a istodobno me bilo sram što sam mu to priredila - opisuje svoje osjećaje Josiane. Njezin je otac ubrzo preminuo, ali ona je postala dio svoje njemačke obitelji koja ju je prihvatila istog dana. Zbog toga možda najava vlade u Berlinu njoj i ne znači previše.
- Svoju obitelj i identitet imam od prve večeri s obitelji. Nemam se čega sramiti i nemam više toliko upitnika u glavi. No, postoji mnogo onih kojima to ipak mnogo znači, zato sam ushićena ovom odlukom koja je mnogo toga priznala - dodaje Josiane koja je svoju sudbinu opisala u knjizi “Née d’amours interdites” (Rođena u zabranjenoj ljubavi).
Ratne ljubavne priče
Nakon objavljivanja te knjige počeli su joj se javljati ljudi koji danas žive u strahu da njihove obitelji ne doznaju tajnu njihova podrijetla. Josiane ona shvaća tu potrebu.
- Našim se roditeljima predbacuje teška pogreška. Glupost. Oni su se jednostavno voljeli, i to je sve. Veličanstveno je to što su i u vrijeme rata postojale ljubavne priče - zaključuje ushićeno, sa smješkom, Josiane.
Ljubavne priču u ratu jesu normalna svakodnevica i tome se ne treba čuditi, objašnjava dr. Vladimir Geiger iz Hrvatskog instituta za povijest. On na te slučajeve gleda izvan sukoba ideologija te sve “spušta” na razinu malog mjesta i svakodnevice u njemu.
- Odmah je jasno da su takva događanja svugdje normalna, pa tako i tada u ratu. U takvo malo selo u Francuskoj stigli su mladi vojnici, pristojni, zgodni, uredni, i jasno da su izazvali i simpatije nekih djevojaka. Ti vojnici su najčešće bili članovi Wehrmachta i nisu imali sulude zamisli, nego su služili dug domovini kao vojni obveznici. Iako je bio rat, te djevojke nisu previše razmišljale o tome tko je okupator, nego su se normalno zaljubljivale - smatra dr. Geiger.
Isto tako, ističe, ne treba se čuditi ni kasnijim osuđivanjima i pritiscima okoline. Tu je riječ o obilježavanju koje je nastalo kao pritisak javnosti.
- Nitko o tome nije previše razmišljao na taj način, nego su, vođeni drugim primislima, osuđivali takve osobe koje su na kraju obilježene za nešto što je bilo sasvim normalno. Takvi su slučajevi bili i u Poljskoj, Češkoj, ali i u susjednoj Bosni gdje su žene imale djecu unproforaca, čime su i one bile sramota - rekao je Geiger.
Bježale sa sela u gradove
Zbog takve sramote majke su često odlazile iz tih malih mjesta u velike gradove. Željele su zaštititi svoju djecu od istine, ali nisu bile svjesne da su im zbog toga nanijeli mnogo boli.
Odile Lacorde odrasla je bezbrižno u Parizu, daleko od mjesta Marme u južnoj Francuskoj. Tamo je njezina majka Ornaril upoznala Ernsta Böllera, 17-godišnjeg vojnika Wehrmachta, u kojega se zaljubila i s kojim je ostala trudna.
Ernst je bio sretan zbog toga, no nekoliko tjedana prije rođenja male Odile zarobljen je i poslan u obližnji zatvor. Ubrzo je vraćen u Njemačku, pa o Odile i Ornaril nije ništa znao. Pisao je brojna pisma, ali odgovora nije bilo.Ornaril se preselila u Pariz, pobjegla je od obitelji koja nije prihvaćala malenu djevojčicu, ali i od mogućeg povratka Ernsta u selo, što je svakodnevno predosjećala.
Odile je za sve to saznala tek nakon majčine smrti. U starim papirima, u šumi prašine, pronašla je očajna pisma svog oca, njegovu staru sliku i jednu razglednicu. S nje je uspjela iščitati očevu adresu u Njemačkoj. Odmah se spakirala i krenula putem istine, potpune istine koja bi joj ispričala sve što nije znala o sebi.
Prvim vlakom otišla je u njemačku pokrajinu Schwarzwald i tamo pronašla svog polubrata. Iznenađen i na prvu ruku prestravljen, odveo ju je njezinu ocu koji je o njoj svakodnevno razmišljao, ali nikada pričao.
- Upoznala sam svog oca na vratima nove kuće. Iako je i sam bio iznenađen, nismo mogli vjerovati da smo se pronašli. Osjetila sam se novorođenom. Tek tada je svojoj obitelji ispričao potpunu istinu koju sam i ja, kao i oni, prvi put čula u potpunosti - ispričala je Odile te dodala kako je tek tada nazvala supruga i otkrila mu gdje je i što se dogodilo.
Iako je tu priču ispričala na desetke puta, Odile i dalje proživljava traume kada to opisuje. Dok priča, bori se sa suzama koje naviru.
- Još uvijek krivim majku zbog toga - drhtavo je rekla Odile, iako joj nisam postavio to pitanje, i nastavila: - Danas ništa nije jasno. Niti jedna uspomena iz mog djetinjstva, bilo ona o prvom odlasku u kino ili o prvom poljupcu, nije više lijepa. Zato sam odlučila potražiti nove, potpune uspomene.
Nove uspomene sada upija zajedno s polusestrom i polubratom. Svakodnevno se čuju, a ona sama jednom mjesečno odlazi im u posjet. Otac joj ima 80 godina, no sjajno se drži, pa zajedno lakše pokušavaju nadoknaditi sve što nisu stigli proživjeti.
U potrazi za korijenima
No, takav happy end nije uspjela doživjeti većina njemačko-francuske ratne djece. Mnogi su se tek nedavno uopće usudili krenuti u potragu za svojim korijenima.
Jehan Sauval Jedan (65) oduvijek zna istinu. Majka nikad nije tajila da je njegov otac njemački vojnik. Uvrede je stoga lakše podnosio.
- Djeca su me stalno nazivali ‘Fille de Boche’ (djeca kopilad, u slobodnom prijevodu, nap. a.). Stariji su me i tukli, ali ja sam znao da ne smijem posustati - ističe Sauval koji se tek nedavno odvažio krenuti u potragu za svojim ocem.
Nažalost, bilo je prekasno jer je otac preminuo. Na kraju je ipak uspio upoznati polusestru i polubrata.
- Neposredno prije dolaska pred stan u mjestu Hörstel, želio sam se okrenuti i otići. No, moj polubrat, s kojim sam se dan prije čuo telefonom i sve mu objasnio, već me čekao na ulici. Uzeo me je odmah za ruku i poljubio u usta na francuski način - kroz smijeh je opisao Jehan.
Danas s njima slavi sve blagdane, no ipak žali što oca nikad nije upoznao. Možda je i zato na kraju rekao: - Neki plodovi ljubavi nisu suđeni za sreću. Ja sam dobio samo djelić nje, ali rat je uzeo prevelik dio mog života. No, i u ratu se mora voljeti.
bglavac
irida
