NAKON DRUGOG KONGRESA GLOBALNIH ZELENIH
Piše Srđan DVORNIK
Kada je prije mjesec i pol dana, nakon zatočeništva od gotovo četiri i pol godine, oslobođena Ingrid Betancourt, između svega što je predstavljala i činila ta iznimna žena tek je tu i tamo stidljivo spominjana njena stranačka pripadnost. Kolumbijska predsjednička kandidatkinja, koja se jedina usudila voditi kampanju i na području koje nisu čvrsto kontrolirale vladine snage, borila se za najvišu poziciju u državi u ime kolumbijske »zelene« partije Partido Verde Oxigeno. A prethodno je, pred prijetnjama iz krugova bliskih vlastima zbog knjige o korupciji koju je objavila 1996., morala skloniti svoju djecu na Novi Zeland. Svega desetak mjeseci prije no što ju je (u veljači 2002.) oteo FARC, imala je zapažen nastup na prvom kongresu Globalnih zelenih u Canberri u travnju 2001.
U znaku općeg raspoloženja da čovječanstvu - tridesetak godina otkako je pitanje ekologijske održivosti postalo temom novih društveno-političkih pokreta - istječe vrijeme za radikalne promjene prije no što teške posljedice postanu kruta stvarnost, Betancourt je izrekla nekoliko rečenica koje su odzvanjale i na nedavno održanom, drugom globalnom kongresu. Nije razlagala ekologijske argumente, već njihove moralne i političke implikacije. Ako svijet sve više obilježavaju trendovi samouništenja uslijed ekonomskog aparthejda i diktature profita, »zeleni« nemaju pravo na marginalnost ili na ulogu potpore stvaranju privremenih političkih većina, već moraju tražiti vlast i zadobiti je, jer ne radi se o pojedinačnim interesima, nego o spašavanju života. Obrana tih vrednota, principa i ideala - njenim riječima - mora biti i iznad vlastitog života, jer bez njih život sam postaje prokletstvo.
Strategija straha
Ovaj povišeni tonus koji neizbježno prati besjede o životu i smrti, samo se naizgled podudara s onim na što je javnost već navikla, a na što je i oguglala, slušajući opetovane katastrofične projekcije »zelenih«. Oni, evo, već desetljećima najavljuju iscrpljenje prirodnih resursa, zagušenje okoliša plinovima i otpadom što ga ljudi izbacuju u svijet oko sebe te posljedično kljaštrenje raznolikosti živog svijeta, opće zagrijavanje i klimatske promjene, sve dok ekologijska ravnoteža ne bude toliko narušena da će svijet prestati biti ljudskim okolišem te će nastaviti postojati bez tog svojeg najopasnijeg djeteta-nametnika.
Te su najave imale promjenjivu sreću u javnosti: ranih su sedamdesetih prve popularne spoznaje o ograničenosti resursa, popraćene i tzv. prvim naftnim šokom, djelovale punom snagom i doista su promijenile sliku svijeta u masovnoj svijesti. Pojavile su se i uvjerljive znanstvene projekcije granica rasta. Ubrzo je ipak uslijedilo navikavanje, djelovanje obrambenih mehanizama i, dakako, moćnih interesa vezanih uz održavanje postojećeg pogona - pogona u doslovnom smislu (pretežno na fosilna goriva, a onda sve više i na nuklearnu energiju), kao i onoga društveno-ekonomskoga, tj. bezgranične profitne eksploatacije svega što se dade pretvoriti u utrživu robu. Tek bi kakva dovoljno spektakularna nesreća - od Otoka tri milje i Černobila do sve težih i prepoznatljivijih klimatskih promjena - ponovo vratila ozbiljnost ekologijskim upozorenjima.
Cijela bi se »strategija« u podlozi upozoravanja na neodrživost postojećeg načina proizvodnje, potrošnje, raspodjele... mogla - dakako pojednostavljeno pa time i ne sasvim točno - sažeti kao strategija straha: nasuprot interesima nastavljanja po starom, eventualno uz male modifikacije, činilo se da može djelovati jedino strah, i to doista smrtni strah od trovanja u zagađenom zraku, od ratova za ostatke pitke vode te od pogubnih tajfuna, poplava, suša i svih ostalih plodova globalne promjene klime. Međutim, kada je i djelovala, ta je »strategija« djelovala tek kratkoročno.
»Zelena« borba za vlast
Nevolja je sa strahom u tome što on jest jak, ali i krajnje neugodan motiv. Istina je da on hitno traži reakciju - ako ne bijeg, onda borbu protiv izvora straha. Ali ako nema mogućnosti bijega (a s ovoga planeta, bar zasad, ne možemo otići), a protuakcija nije naprosto pri ruci, već traži goleme promjene i razvijanje novih strategija za uređenje čitavog ljudskog života na zemlji - djelovanje na razini afekata i emocija lako poprima suprotan karakter. Tako će ljudi, u nemoćnom strahu, lako prigrliti svaku uspavanku koja će im šaptati da zapravo nije sve tako strašno, ili da opasnost nije tako blizu, ili da ima tko brinuti o tome.
No, pored upozoravanja na opasnosti, ipak je i sve više razrađenih alternativnih rješenja - u tehnologiji, materijalima, energetici, ekonomiji, stilovima života. Ono što nedostaje jest pogonska snaga provedbe: u najvećem dijelu i dalje se radi o moralističkom apeliranju na štednju vode i energije, na hodanje i bicikl, ili barem na korištenje javnoga prijevoza umjesto privatnih automobila, odbijanje plastičnih vrećica u korist platnenih, kvalitetnije izoliranje kuća i korištenje solarnih ćelija. Da bi sve to doista postalo dijelom normalnog života, nužno je mnogo više - drugačija organizacija društva - a to ne ide drukčije nego političkim odlukama.
Dakle, umjesto makar i bliske projekcije zastrašujućih ekoprijetnji, koje ipak još uvijek djeluju simbolički, radi se o tvrdoj borbi za vlast. Tako su već u mnogim, i to ne samo razvijenim zemljama izrasle i »zelene« političke partije, mnoge od kojih već i s iskustvom vlasti. Međutim, glavni izazovi još su pred njima, jer ne radi se o političkim mjerama koje će samo nadopuniti postojeće ili ublažiti njihove posljedice, nego o dubokom preokretu. K tome, taj se preokret mora dogoditi na globalnom planu jer se procesi koje treba staviti pod kontrolu upravo na tom planu i zbivaju.
Nužne su korjenite promjene
Stoga je i stara parola »zelenih« - »misli globalno, djeluj lokalno«, smišljena valjda da bi maksimalno motivirala aktivno sudjelovanje u granicama mogućega, već prilikom izlaska globalnog saveza »zelenih« partija na svjetsku scenu (na spomenutom kongresu u Canberri 2001.) preformulirana u »...djeluj lokalno i globalno«. Nedavno održan drugi kongres stavio je naglasak na nekoliko najkritičnijih točaka.
Klimatske promjene, kao najjasniji pokazatelj da je vrag odnio šalu, traže sada već drastične mjere. Naime, ako do 2015. utjecaj što ga ljudi ponajviše putem emisije stakleničkih plinova vrše na klimu ne počne opadati, šteta će postati nepovratna jer će premašiti kapacitet planeta da ih apsorbira. Budući da je dovoljno loše već to što bi čak i u slučaju da ovog trenutka potpuno prekinemo ispuštati takve plinove trebalo stotinjak godina za povratak klimatske stabilnosti, to znači da razvijene industrijske zemlje moraju svoje emisije smanjiti barem na 40 posto do 2020., a najmanje na 90 posto do 2050. u usporedbi s razinama iz 1990. godine.
Održivost gradova druga je kritična točka jer 21. stoljeće će, između ostaloga, biti i stoljeće gradova: većina stanovništva živjet će u tom tipu naselja, među kojima gradovi iznad 10 milijuna stanovnika već predstavljaju najjača žarišta štetnih utjecaja na okoliš. Istodobno, međutim, u tome leži i velika šansa za boljitak, budući da su upravo gradovi potencijalno najekonomičniji način da se sadašnji golem broj ljudi na zemlji smjesti i živi uz relativno najmanje štete po okoliš, ne samo u smislu zauzimanja prostora, nego i smanjenja troškova transporta, mogućnosti ekonomičnijeg korištenja tehnologija zagrijavanja itd.
Klimatske promjene, kao najjasniji pokazatelj da je vrag odnio šalu, traže sada već drastične mjere. Naime, ako do 2015. utjecaj što ga ljudi ponajviše putem emisije stakleničkih plinova vrše na klimu ne počne opadati, šteta će postati nepovratna jer će premašiti kapacitet planeta da ih apsorbira. Budući da je dovoljno loše već to što bi čak i u slučaju da ovog trenutka potpuno prekinemo ispuštati takve plinove trebalo stotinjak godina za povratak klimatske stabilnosti, to znači da razvijene industrijske zemlje moraju svoje emisije smanjiti barem na 40 posto do 2020., a najmanje na 90 posto do 2050. u usporedbi s razinama iz 1990. godine.
Održivost gradova druga je kritična točka jer 21. stoljeće će, između ostaloga, biti i stoljeće gradova: većina stanovništva živjet će u tom tipu naselja, među kojima gradovi iznad 10 milijuna stanovnika već predstavljaju najjača žarišta štetnih utjecaja na okoliš. Istodobno, međutim, u tome leži i velika šansa za boljitak, budući da su upravo gradovi potencijalno najekonomičniji način da se sadašnji golem broj ljudi na zemlji smjesti i živi uz relativno najmanje štete po okoliš, ne samo u smislu zauzimanja prostora, nego i smanjenja troškova transporta, mogućnosti ekonomičnijeg korištenja tehnologija zagrijavanja itd.
Između mnogih drugih važnih pitanja valja na kraju izdvojiti i ekološku ekonomiju kao teško saglediv, obuhvatan sistem mjera kojima bi se destimulirali dosadašnja ovisnost o fosilnim gorivima, usredotočenost na automobile te slaba trajnost i brzo odbacivanje velikog broja potrošačkih proizvoda, nasuprot čemu bio valjalo poticati korištenje obnovljivih materijala i energenata, ekologijski ekonomičnu poljoprivredu te manju ovisnost o transportu na velike udaljenosti itd. Sve u svemu, poželjna je ekonomija koja izravno vodi računa o potrebama i resursima, kao i o punoj cijeni po okoliš - koja ne prepušta to uravnoteživanje tržišnoj proizvodnji profita.
Koliko su nužne korjenite promjene da se to postigne pokazat će tek politički sukobi s nosiocima profitnih interesa. Globalni politički »zeleni« savez imat će vrlo brzo prilike okušati se u takvim sukobima, zadobije li dovoljno snage da u njima bude spomena.
bglavac
irida
