Zapad je zauzeo ekstreman stav protiv Rusije zbog njezine invazije na Ukrajinu. Ova reakcija razotkriva visok stupanj licemjerja s obzirom na to da ratovi pod vodstvom SAD-a u inozemstvu nikada nisu dobili kazneni odgovor kakav su zaslužili.
Ako su trenutni događaji u Ukrajini išta dokazali, onda je to da su Sjedinjene Države i njihovi transatlantski partneri u stanju trčati grubo preko planeta šokiranog granatama – u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji, da spomenemo samo neke od žarišta – s gotovo potpuna nekažnjivost. U međuvremenu, Rusija i Vladimir Putin danas su prikazani u gotovo svim mainstream medijskim publikacijama kao drugi dolazak nacističke Njemačke zbog njihovih akcija u Ukrajini.
Prvo da nešto razjasnimo. Samo licemjerje i dvostruki standardi ne daju opravdanje za otvaranje neprijateljstava od strane bilo koje zemlje. Drugim riječima, samo zato što zemlje NATO-bloka krče put bezobzirnog razaranja diljem svijeta od 2001. bez ozbiljnih posljedica, to Rusiji, ili bilo kojoj zemlji, ne daje moralnu dozvolu da se ponaša na sličan način. Mora postojati uvjerljiv razlog da zemlja odobri korištenje sile, čime se obvezuje na ono što bi se moglo smatrati 'pravednim ratom'. Stoga se postavlja pitanje: može li se rusko djelovanje danas smatrati 'pravednim' ili, u najmanju ruku, razumljivim? Taj odgovor prepuštam čitateljevoj boljoj prosudbi, ali bilo bi besposleno ne uzeti u obzir neke važne detalje.
Samo bi potrošače brze hrane u mainstream medijima iznenadilo da Moskva već duže od desetljeća upozorava na širenje NATO-a. U svom sada već poznatom govoru na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007., Vladimir Putin je oštro upitao okupljene globalne moćnike: “Zašto je potrebno postaviti vojnu infrastrukturu na naše granice tijekom ovog [NATO-ovog] širenja? Može li netko odgovoriti na ovo pitanje?" Kasnije u govoru rekao je da širenje vojne imovine do ruske granice "ni na koji način nije povezano s demokratskim izborima pojedinih država".
Ne samo da je zabrinutost ruskog čelnika naišla na predvidljivu količinu zanemarivanja usred zaglušujućeg zvuka cvrčaka, NATO je od tog dana dodijelio članstvo još četirima zemljama (Albaniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji). Kao misaoni eksperiment koji bi čak i ludak mogao provesti, zamislite reakciju Washingtona da Moskva gradi vojni blok koji se neprestano širi u Južnoj Americi, na primjer.
Međutim, pravi razlog za uzbunu Moskve došao je kada su SAD i NATO počeli preplavljivati susjednu Ukrajinu blistavim nizom sofisticiranog oružja usred poziva na članstvo u vojnom bloku. Što bi zaboga moglo poći po zlu? U Moskvi je Ukrajina počela predstavljati egzistencijalnu prijetnju Rusiji.
U prosincu je Moskva, brzo pri kraju svog strpljenja, dostavila nacrte sporazuma SAD-u i NATO-u, zahtijevajući da zaustave bilo kakvu daljnju vojnu ekspanziju na istok, uključujući pristupanje Ukrajine ili bilo koje druge države. Sadržavao je izričitu izjavu da NATO "neće provoditi nikakve vojne aktivnosti na teritoriju Ukrajine ili drugih država istočne Europe, južnog Kavkaza i središnje Azije". Još jednom su zapadni čelnici dočekali ruske prijedloge s arogancijom i ravnodušnošću.
Iako će ljudi imati različita mišljenja o šokantnim akcijama koje je Moskva poduzela sljedeće, nitko ne može reći da nisu bili upozoreni. Uostalom, nije da se Rusija probudila 24. veljače i odjednom odlučila da je to prekrasan dan za početak vojne operacije na teritoriju Ukrajine. Dakle, da, mogao bi se iznijeti argument da je Rusija imala brigu za vlastitu sigurnost kao opravdanje za svoje postupke. Nažalost, isto bi moglo biti teže reći za Sjedinjene Države i njihove NATO-ove miljenike s obzirom na njihovo ratoborno ponašanje tijekom posljednja dva desetljeća.
Razmotrimo najozloglašeniji primjer, invaziju na Irak 2003. godine. Ovaj katastrofalni rat, koji su zapadni mediji opisali kao nesretni 'obavještajni neuspjeh', predstavlja jedan od najneverovatnijih čina ničim izazvane agresije u posljednje vrijeme. Ne ulazeći previše duboko u mutne detalje, Sjedinjene Države, koje su upravo pretrpjele napade 11. rujna, optužile su Sadama Husseina iz Iraka za skrivanje oružja za masovno uništenje. Ipak, umjesto da rade u bliskoj suradnji s inspektorima UN-a za oružje, koji su bili na terenu u Iraku pokušavajući provjeriti tvrdnje, SAD je, zajedno s Ujedinjenim Kraljevstvom, Australijom i Poljskom, pokrenuo bombardiranje 'šoka i strahopoštovanja' kampanja protiv Iraka 19. ožujka 2003. U trenu, više od milijun nedužnih Iračana pretrpjelo je smrt, ozljede ili raseljavanje zbog ovog flagrantnog kršenja međunarodnog prava.
Centar za javni integritet izvijestio je da je Busheva administracija, u svom nastojanju da ojača javnu potporu nadolazećem pokolju, dala preko 900 lažnih izjava između 2001. i 2003. o navodnoj prijetnji Iraka SAD-u i njihovim saveznicima. Ipak, na neki način zapadni mediji, koji su postali najbjesniji proliferator vojne agresije, ali nijednu, nisu uspjeli pronaći nikakav nedostatak u argumentaciji za rat – to jest, sve dok čizme i krv nisu bili na zemlji, naravno.
Moglo bi se očekivati, u savršenijem svijetu, da su SAD i njihovi saveznici bili podvrgnuti nekim strogim sankcijama nakon ove dugotrajne osmogodišnje 'greške' protiv nevinih. Zapravo, bilo je sankcija, samo ne protiv Sjedinjenih Država. Ironično, jedine sankcije koje su proizašle iz ove lude vojne avanture bile su protiv Francuske, članice NATO-a koja je odbila poziv, zajedno s Njemačkom, da sudjeluje u iračkom krvoproliću. Globalna hiper-moć nije navikla na takvo odbijanje, posebno od svojih navodnih prijatelja.
Američki političari, samouvjereni u svoju božansku izuzetnost, zahtijevali su bojkot francuskog vina i flaširane vode zbog “nezahvalnog” protivljenja francuske vlade ratu u Iraku. Drugi zagovornici rata izdali su svoju neozbiljnost inzistirajući da se popularna stavka jelovnika poznata kao 'French Fries' umjesto toga zamijeni imenom 'Freedom Fries'. Stoga se čini da je nedostatak francuskog Bordeauxa, zajedno s zamornim prepravljanjem jelovnika restorana, bile jedine stvarne neugodnosti koje su SAD i NATO pretrpjeli jer su neselektivno uništavali milijune života.
Sada usporedite ovaj pristup u rukavicama prema SAD-u i njihovim saveznicima s trenutnom situacijom koja uključuje Ukrajinu, gdje je vaga pravde očito opterećena Rusijom, i unatoč njezinim nimalo nerazumnim upozorenjima da se osjeća ugroženo napredovanjem NATO-a. Što god netko mislio o sukobu koji sada bjesni između Rusije i Ukrajine, ne može se poreći da su licemjerje i dvostruki standardi koje prema Rusiji postavljaju njezini vječni klevetnici jednako šokantni koliko i predvidljivi. Danas je razlika u tome što bombe eksplodiraju.
Osim oštrog sankcioniranja ruskih pojedinaca i ruskog gospodarstva, što je možda najbolje sumirao francuski ministar gospodarstva, koji je rekao da je njegova zemlja predana vođenju "totalnog ekonomskog i financijskog rata protiv Rusije", učinjeni su duboko uznemirujući napori da se prešutjeti vijesti i informacije koje dolaze iz onih ruskih izvora koji bi zapadnoj javnosti mogli dati mogućnost da vidi motivaciju Moskve. U utorak, 1. ožujka, YouTube je odlučio blokirati kanale RT-a i Sputnika za sve europske korisnike, dopuštajući tako zapadnom svijetu da zauzme još jedan dio globalnog narativa.
Uzimajući u obzir način na koji je Rusija klevetana u 'carstvu laži', kako je Vladimir Putin nazvao zemlju svojih politički motiviranih progonitelja, neki bi mogli vjerovati da Rusija zaslužuje neprestane prijetnje koje sada prima. Zapravo, ništa ne može biti dalje od istine. Ova vrsta globalnog stajališta, koja nalikuje nekakvoj bezumnoj kampanji signaliziranja vrlina koja je sada toliko popularna u liberalnim prijestolnicama, osim što nepotrebno raspiruje ionako nestabilnu situaciju, pretpostavlja da je Rusija potpuno u krivu, točka.
Takav nepromišljen pristup, koji ne ostavlja prostora za raspravu, nema prostora za raspravu, nema mjesta za viđenje ruske strane u ovoj iznimno složenoj situaciji, samo jamči daljnje sukobe, ako ne i potpuni globalni rat, dalje na putu. Osim ako Zapad aktivno ne traži izbijanje Trećeg svjetskog rata, bilo bi preporučljivo zaustaviti grozno licemjerje i dvostruke standarde prema Rusiji i strpljivo slušati njezina mišljenja i verziju događaja (čak i one koje iznose strani mediji). Nije tako nevjerojatno kao što neki ljudi možda žele vjerovati.
Robert Bridge je američki pisac i novinar. Autor je knjige 'Ponoć u američkom carstvu', Kako korporacije i njihovi politički sluge uništavaju američki san. @Robert_Bridge . Ovaj je članak izvorno objavljen na Russia Today .
Izvor: https://greatgameindia.com
Prenijeto sa:
edin.kecanovic
