Piše: Patricia Kiš
| naslovna slika: |
| Ludwig Meidner:Portet Johannesa R. Bechera |
Izložba je nenamjerno ispala komična. Ni u jednom senzibilnom čovjeku ne izaziva radost, već osjećaj nelagode i stida”, prokomentirao je likovni kritičar jednu od prvih izložbi njemačkih ekspresionista početkom 20. stoljeća. Sljedeći je bio još oštriji: “Riječ je o perverznom ukusu labilnih slojeva srednjoeuropskog društva... “Većina je članova ove udruge neizlječivo umobolna ili se radi o besramnim prevarantima kojima nije strana želja za senzacijom” i “To su besramni opsjenari”, uslijedili su zaključci...
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU
| Meidner je prvo radio kao modni dizajner u Berlinu, a nakon poslijediplomskog studija u Parizu, gdje među ostalima upoznaje i Modiglianija, pronalazi vlastiti slikarski stil koji definira kao “apokaliptični ekspresionizam”. |
No, iako su ih u vrijeme prvih nastupa oštro napadali, teško je i zamisliti progon ekspresionističke umjetnosti koji će se dogoditi dvadesetak godina kasnije, u doba Hitlera i ozloglašene münchenske izložbe “Izopačena umjetnost” iz 1937., na kojoj su sa po 20-ak radova bili zastupljeni Kandinski, Klee, Kirchner...
Goebbelsova osveta
No, izložba je zapravo imala veliku podršku publike. U novije vrijeme pojavila se teorija kako se radilo o privatnoj osveti Goebbelsa, koji se na početku ovim umjetnicima želio približiti, no bio je ismijan.
Vasilij?Kandinski
Potop 1, 1912. godine, ulje na platnu
Do 1914. u slikama ima još aluzija na nepredmetno. Almanah “Plavi jahač” smatra se najvažnijim programatskim tekstom u umjetnosti 20. stoljeća. Slavni Rus u njemačkoj umjetnosti autor je prve apstraktne slike u povijesti umjetnosti.
Grupu Most osnovala su u Dresdenu 1905. godine četiri studenta Tehničkog fakulteta - Ernst Ludwig Kirchner, Fritz Bleyl, Erich Heckel i Karl Schmidt Rottluff. Do tada je Njemačka snažno zaostajala za industrijaliziranom Francuskom i Engleskom, no počeo je gospodarski rast. Ljudi su preko noći napuštali svoja sela i odlazili u gradove u groznici velike industrijalizacije.
Max Pechstein
Ribarski brod, 1927.
Ova slika u Zagreb je došla zajedno s još devet radova iz kolekcije HVB. Zbirka banke Grupe UniCredit trenutačno broji 60 tisuća umjetničkih djela, od mezopotamskih umjetnina do suvremene umjetnosti.
Brz razvoj, koji je teško bilo pratiti, stvorio je društvo koje je po mišljenju tih umjetnika bilo sve samo ne humano, a najbolje su prolazili oni koji su se uspjeli uklopiti u srednju klasu. Kao i kod drugih europskih avangardi toga doba, pa i snažnije zbog ekonomsko političke situacije, u radovima njemačkih umjetnika danas možemo čitati predosjećaje nadolazeće katastrofe, Prvog svjetskog rata. Država je iznutra nestabilna, a izvana vodi agresivnu politiku.
Ernst Ludwig Kirchner
Kupačice, 1912. godine, ulje na platnu
U dresdenskoj fazi Kirchnerovi su aktovi tvrđe oblikovani i vitkiji, a nakon selidbe u Berlin, na čiji okoliš ispočetka reagira nervozno, i potom ljetovanja na baltičkom otoku Fehmarm (sa svojom novom djevojkom Ernom Schilling), tijela postaju zaobljenija.
Umjetnost mijenja svijet
Umjetnici koji su osnovali Most bili su u dvadesetim godinama, mladi idealisti koji su vjerovali da umjetnost može mijenjati svijet. Dijelili su letke, pozivali istomišljenike poput Emila Noldea, na čijoj su izložbi prepoznali ove iste “buntovničke elemente”. Smatrali su da njihovom umjetničkom pokretu “pripada svaki onaj umjetnik koji neposredno i istinito prikazuje što ga nagoni da stvara, tko slika neposredno i neiskvareno”... Zanima ih, dakle, revolucija društva.
 Erich Heckel Autoportet pred plavim kaminom, 1915. Slike pripadnika grupe Most, a Heckel je jedan od njezinih suosnivača, najčešće imaju klasične teme, kao što su portreti, krajolici, autoportreti... Dramatičnost se postiže jakim bojama i specifičnim, snažnim potezom. Jedan od dojmljivijih radova svakako je i umjetnikov Autoportret pred plavim kaminom. |
 Franc Marc Krave pod drvećem, 1910. 11. ulje na platnu Marc je neprekidno radio na vlastitom sustavu komplementarnih boja, zanimao ga je odnos boje i glazbe. Kao i na ovoj slici, životinje su njegova najčešća tema, a njihovu je egzistenciju smatrao čišćom i nevinijom od ljudske. U prirodu projicira svoja psihička raspoloženja. Žutu smatra tipično ženskom bojom, a crvenu muškom. |
Ovi buntovnički elementi nisu direktno prepoznatljivi na njihovim slikama, čije su teme zapravo klasične: aktovi, pejsaž, porteti, autoporeti... No, umjetnici su s perspektivama stvarali osjećaj klaustrofobije. Prije svega jarkim bojama i ekspresivnim crtežom unijeli su novost u tadašnju njemačku umjetnost. Sve što su radili njemački umjetnici do tada, njihovi prethodnici, proglašavali su “beskrvnom umjetnosti ateljea”, kako piše Kirchner nakon što je pogledao jednu od izložbi secesije.
Karl Schmidt-Rottluff:
Muka, prizor iz mape s devet drvoreza, 1918.
Njemački umjetnik Karl Schmidt, nakon što je osnovana grupa Most, dodao je svom prezimenu Schmidt i svoje rodno mjesto. Često slika religiozne prizore, a među najpoznatijima je mapa ‘Muka s devet drvoreza’, koji su svi pokazani na zagrebačkoj izložbi.
Ipak, oni ne prekidaju u potpunosti s tradicijom jer se u njihovim radovima čitaju jaki odjeci sjevernonjemačke gotike. Slikarstvom žele slaviti život, a česte su im teme aktovi, ljubavni parovi, scene iz cirkusa, plesači... Zanimaju ih najviše strastvene emocije. No, teme se postupno počinju mijenjati u njihovim radovima. Naime, nekoliko godina nakon osnutka grupe Most, umjetnici iz Dresdena sele se u Berlin, gdje grozničava atmosfera milijunskog grada uoči rata, s velikim socijalnim razlikama, utječe direktno na njihov stil.
 Max Beckmann: Quapi s papigom, 1936., ulje na platnu Nakon što je istupio iz grupe Berlinska secesija, ovaj umjetnik postaje jedan od suosnivača Slobodne secesije iz Berlina. Nakon psihičkog sloma 20-ih godina prošlog stoljeća odlazi u Berlin, u kojemu živi do kraja života. “Izopačenom” umjetnosti proglašeno je 590 njegovih radova, među kojima i prizor žene s papigom. |
 Paul Klee Mumin kao mladenka, 1938., tempera na platnu Ovaj umjetnik obrađuje teme koje pokazuju dinamičnu energiju poput organskog rasta, svjetla i vjetra, a koje vode do razvoja i promjene. Na svojim slikama “dječjeg rukopisa” često smješta strelice kao oznake pravca. |
Gube dotadašnju vedrinu i laganu notu. Posebno je to vidljivo kod Kirchnera, kod kojeg se ulični prizori nadovezuju na berlinske gradske vizure, velike stambene blokove, mračna dvorišta.. Počinje slikati socijalne motive, slika prenapučenost, siromaštvo, prostituciju (kod njega su posebno česti prizori s prostitutkama u odjeći jako naglašenih boja i šeširima s perjem).
Erich Heckel
Franzi leži, drvorez u boji, 1910.
Prizor ležećeg akta umjetnikove žene, crnobijelog akta na crvenoj pozadini, među poznatijim je radovima njemačkog ekspresionizma pokazanim na ovoj izložbi. Heckel je pisao i pjesme. Bio je pripadnik berlinskog kruga pjesnika. Čak i krajolici kod njega imaju dramatičnu notu.
Duhovnost i umjetnost
Iako ih svrstavaju pod zajednički nazivnik njemačkog ekspresionizma, grupa Plavi most, osnovana 1911. godine u Münchenu, po motivima je sasvim suprotna ovozemaljskoj senzualnosti dresdenskih umjetnika. Zanima ih prikazivanje duhovnog u umjetnosti. Boja, po Vasiliju Kandinskom, glavnom predstavniku ovog pravca, ima zadatak “služiti razvoju i profinjenju ljudske duše”.
 Mariana Verefkinova U kavani, 1909., tempera na kartonu Ova ruska umjetnica zajedno s Javlenskim preselila se u München. Na početku se u potpunosti odrekla slikanja (diplomirala je portretno slikarsvo u Varšavi). Ipak, nakon deset godina stanke (razlog leži i u tome što joj je u lovu osakaćena desna ruka) ponovno se počinje baviti slikarstvom te tako nastaje i ovaj sjajni rad. |
 Ernst Barlach Ruska prosjakinja 2, 1907. Teme su mu prosjaci, majke s djecom, gladni, smrznuti, osamljeni, on suosjeća s njihovim patnjama... U skulpturama koje nisu narativne ni deskriptivne, već skroz jednostavne, reducira detalje koji mu se čine nebitnima, ali ne napušta prepoznatljiv prikaz čovjeka. |
Dok Javlenski naginje misticizmu, Kandinskog zanimaju “vibracije duha”. Plavi most su osnovali parovi - Vasilij Kandinski i Gabriele Munter, te Marijana Verefkinova i Aleksej Javlenski. Kasnije im se pridružio i Franc Marc, koji je postao glavni urednik istoimenog almanaha “Plavi jahač” zajedno s Kandinskim. Taj almanah se smatra najvažnijim programatskim tekstom umjetnosti 20. stoljeća. Za razliku od njih, Kirchner 1937. u knjizi “Moj život” piše kako genij ne treba teoriju kojoj suprostavlja osjetilnost i bogatstvo života. Njemu se apstraktna umjetnost čini prazna i besmislena, smatra da gubi kontakt sa stvarnim životom. Jedinu zajedničku izložbu grupe Most i Plavi jahač imale su u Münchenu, a organizirao ju je Franc Marc, koji je smatrao da “novorođena umjetnost mora biti čista i hrabra da dopusti sve mogućnosti s kojima će je suočiti novo doba”.
Mariana Verefkinova
Corpus Christi, 1911., tempera na kartonu
Grupu Plavi jahač u Münchenu 1911. godine osnovali su parovi - Vasilij Kandinski i Gabriele Munter te Marijana Verefkinova i Aleksej Javlenski. Želja im je bila prikazivanje duhovnog kroz medij umjetnosti.
Istinski velika izložba
Njemački ekspresionizam je umjetnički pokret širi od likovnog: obuhvaćao je književnost, dramu, ples i film. Na izložbi “Tiha pobuna” koja se večeras otvara u Klovićevim dvorima, zastupljena su samo likovna djela: najviše slika, malo skulptura, koje ionako nisu tipične za predstavnike ovog pravca, te grafičke mape, karakteristične za pokret.
Ernst Ludwig Kirchner
Kupačice u gorskom potoku, 1911., ulje na platnu
Ovaj umjetnik upozorava na svoju ukorijenjenost u staronjemačkoj umjetnosti. Sam sebe označava kao nemirnog životnog tragača. Kao protutežu vladajućem blijedom stilu želio je slikati puninu i radost življenja, izraziti ljubav i mržnju, emocionalnost u vezama.
Izložba ne nudi novi pogled na ekspresionizam, ali definitivno nije tipično hrvatsko kićenje frazama i pretjerivanje: u Zagrebu uistinu dobivamo kvalitetnu izložbu s jako vrijednim radovima njemačkih ekspresionista, i to u vrijeme kad izložbe ovog pravca obilaze vodeće svjetske muzeje. Neki od radova na izložbi “Tiha pobuna”, poput Barlachove “Prosjakinje” ili “Potopa” Kandinskog, predstavljaju važne prekretnice.
| Tko su veliki slikari čija djela ugošćujemo u Zagrebu Ernst Barlach Ernst Barlach rođen je 1870. godine u Wedelu kao sin liječnika opće prakse. Studirao je na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Dresdenu, a od 1905. živi u Berlinu. Iste godine putuje kroz Rusiju i Ukrajinu gdje dobiva velik poticaj za daljnji rad. Bio je član Pruske akademije umjetnosti. Pisao je i drame, “Mrtav dan” i “Siromašni rođak”, izvedene 1915. godine. Od 1920. objavljuje kod Cassiera pet drama, a uz njih radi i scenografije. Prvi njegov spomenik “Mater Dolorosa” podignut je 1922. godine u Nikolajevoj crkvi u Kielu. Životna partnerica bila mu je Maga Bohmer. Umro je 1938. godine u Rostocku. Emil Nolde  Emil Nolde rođen je 1867. kao Emil Hansen u Moldeu, u sjevernoj Šleskoj. Godine 1902. mijenja ime u Nolde. Iste godine u Kopenhagenu upoznaje buduću suprugu Adu Vilstrup. Na početku kao rezbar i crtač radi u tvornicama namještaja. Od 1903. sudjeluje na izložbama njemačke secesije. Druži se s umjetnicima grupe Most te 1907. postaje njezin član. U Berlinu živi s plesačicom Mary Wigman. Prema vlastitim nacrtima gradi kuću i atelje 1926. u Seebullu. U akciji “Izopačena umjetnost” 1937. oduzeta su mu 1052 djela iz njemačkih muzeja, a na istoimenoj izložbi pokazano je njih 29. Zabranjeno mu je slikanje. Do 1945. naslikao je više od 1300 akvarela malih formata pod nazivom “Nenaslikane slike”. Franz Marc Franz Marc rođen je 1880. u Münchenu kao sin profesora slikarstva na münchenskoj Akademiji. Upisao je studij teologije i filozofije, nakon čega je otišao u jednogodišnju vojnu službu. Mijenja studij i prelazi na Umjetničku akademiju. U Münchenu dobiva atelje i razvija vezu sa slikaricom Marijom Franck, budućom suprugom. Nakon što je izašla negativna kritika izložbe na kojoj je sudjelovao i Kandinski, reagira u obranu tih umjetnika. Ubrzo nakon toga pridružuje se Plavom jahaču. U nacionalsocijalističkom tisku njegovo se djelo prvo slavi kao revolucionarno, a zatim je ipak prozvan kao “izopačen”. Paul Klee  Presudan utjecaj na njega su imali Cezanne, Van Gogh i djela Vasilija Kandinskog. Gropius ga 1920. poziva u Bauhaus u Weimaru, no ugovor je razvrgnuo 1931. godine. Klee je, među ostalim, bio suosnivač grupe Plava četvorka (1924.) te je sudjelovao na izložbi nadrealista u Parizu 1925. godine. Dolaskom nacionalsocijalista na vlast počinje šikaniranje, otpušten je s Akademije i obolio je od smrtonosne bolesti. Na izložbi “Izopačene umjetnosti” bio je “zastupljen” sa 17 djela, a 102 djela u vlasništvu javnih ustanova su zaplijenjena. Umro je u Muraltu 1940. godine. Ernst Ludwig Kirchner Osnivač je i vođa grupe Most koju je 1905. godine osnovao u Dresdenu s F. Bleylom, E. Heckelom i K. Schmidt-Rottluffom. Osam godina poslije napisao je kroniku grupe koja je bila povod njezina raspada. Godine 1928. sudjelovao je na Biennalu u Veneciji. Najveću samostalnu izložbu tijekom života održao je 1933. u Kunsthalleu u Bernu. Godinu dana poslije prozvan je kao izopačeni umjetnik. Njegovih 639 djela je zaplijenjeno iz njemačkih muzeja i isključen je iz Pruske akademije znanosti. Počinio je samoubojstvo 1938., godinu dana nakon izložbe “Izopačena umjetnost”. Vasilij Kandinski  Jedan od najvažnijih umjetnika svoga doba. Studirao je pravo i slikarstvo. Od 1909. do 1911. predsjedao je udrugom Nova umjetnička asocijacija u Münchenu. Skupinu je napustio 1911. zbog umjetničkih razmirica te s Franzom Marcom osnovao skupinu Plavi jahač. Zajedno su radili na istoimenom almanahu. Nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata prisilno se vraća u Rusiju gdje, među ostalim, predaje na sveučilištu, a bio je i suosnivač Akademije znanosti i umjetnosti. Početkom 20-ih godina vraća se u Njemačku, a bio je majstor u Bauhausu u Weimaru, Dessauu i Berlinu. Suosnivač je i grupe Plave četvorice. Knjigu “Od točke i linije do plohe” objavljuje 1926., a sedam godina poslije emigrirao je u Pariz gdje je i umro 1944. godine. |
www.jutarnji.hr
bglavac
irida
