PRAVI PLAN IGRE

Kerry Cassidy: Apsolutno.

Jim Marrs: Ako želite znati koji se... Evo pravog plana igre. Može?

Kerry Cassidy: Može.

Jim Marrs: Ovo je 1948. opisao čovjek po imenu Eric Arthur Blair, koji je bio britanski fabijevski socijalist i

vrlo dobro povezan s kraljevskom obitelji i aristokracijom u Engleskoj. I mislim daje imao prilično dobar

pregled općeg plana igre, pa je to sve zapisao u knjigu pod pseudonimom George Orwell.

Kerry Cassidy: (smije se) Dobro.

Jim Marrs: I, naravno, to je bila 1984.

Kerry Cassidy: Točno.

Jim Marrs: U knjizi ćete, ako ponovno pročitale 1984..i otkriti da su svijet podijelili na tri ekonomska bloka.

U 1984. zovu ih Eurazija, Oceanija i Orijentazija. U današnjem stvarnom svijetu imamo Europsku uniju,

uskoro ćemo imati Sjevernoameričku uniju i budući: Azijsku uniju. A onda su napravili to da su stalno gurali

po dva od tih blokova u sukob kako bi stvarali napetost potrebnu za utrke u naoružanju, kako bi se novac

trošio na vojsku i uzimalo mnogo zajmova. To stvara profit i kontrolu nad stanovništvom.

Kerry Cassidy: Točno

Jim Marrs: To je plan igre.

Kerry Cassidy: Da, pa, to je odličan pregled onoga vio se sad odvija. Vjerujete li da postoji i... ah, znate,

ono što u osnovi kažu Georgia guidestones (Georgijski kameni putokazi), je li eliminacija stanovništva

jedan od njihovih ciljeva.

Jim Marrs: Točno. Tko god da je sagradio Georgia guidestones, opet je, po mom mišljenju, bio upućen u

taj plan za Novi svjetski poredak. Ali tu se ipak razilazim s njihovim razmišljanjem. Imam intervju s

generalom Maxwellom Taylorom koji je napravljen početkom 1970-ih. On - koji je bio ne samo naš zadnji

veleposlanik u Vijetnamu nego i visoki član Council on Foreign Relations - mislim da je u potpunosti

izražavao njihovo razmišljanje. On je, u osnovi, rekao da ćemo početkom sljedećeg stoljeća - pa, to je sad -

morati eliminirati otprilike jednu trećinu svjetskog stanovništva jer, kako je rekao, temeljni problem svega je

prenapučenost. A to leži u središtu svih drugih problema - zaganenja i ekonomije, svega. Rekao je da će

se to postići ograničenim regionalnim sukobima kao što su Irak, (smije se), Afganistan...

Kerry Cassidy: Oho.

Jim Marrs: ...bolestima - AIDS-om u Africi - i glanu, koja je raširena u mnogim zemljama Trećeg svijeta.

Rekao je i: Nisam siguran da možemo spasiti te ljude, i nisam sigurnu ni da bismo trebali pokušati. Eto, to

je njihovo razmišljanje o smanjivanju svjetskog stanovništva. Evo gdje ie zabluda u njihovom razmišljanju:

problem prenapučenosti zapravo ne postoji. Čuo sam kako je to netko rekao prije više godina - nisam

5

sasvim vjerovao, pa sam provjerio, ah to je apsolutno točno. Cjelokupna ljudska populacija od 6,5 milijardi

ljudi mogla bi dovoljno udobno živjeti u državi Teksas.

Kerry Cassidy: (smije se) Stvarno?

Jim Marrs: Stvarno. Dakle. problem nije u prenapučenosti, problem je u koncentraciji stanovništva. Velik

dio svijeta je naguran u ta područja golemih metropola, megalo-polisa, je li tako?

Kerry Cassidy: Točno.

Jim Marrs: Postoje drugi načini da se to uredi, zar ne'' Mogu zamisliti svijet u kojem biste ti i Bili mogli

živjeti u predivnoj prirodi, seoskom okruženju, zar ne? Imate tamo svoje malo jezero, imate voćnjak, imale

vrt i jednostavno vam je odlično. A kad je vrijeme da odete u kupovinu sjednete na svoj bicikl ili u svoja

mala električna kola i odete do male stanice i skočite na brzu električnu traku - zum! - koja vas odvede do

trgovačke zone, kao velikog trgovačkog centra. I pronete tuda i obavite kupnju, odjurite natrag kući,

sjednete na vaš bicikl i otpedalirate do vašeg malog mjesta. I imate vaš vlastiti mali kolektor i generator

energije, zar ne? Nezavisni ste u pogledu energije.

No vi pitate: Da, ali što će biti moj posao? Pa, bio bi što god biste htjeli da bude.

Sad smo u nezgodnoj situaciji jer svi smo odgojeni na toj kršćanskoj radnoj etici koja kaže da svi moraju

raditi. Pa, to je rezultat starih vremena kad su zaista svi morali raditi samo da bi preživjeli. U stvari, zato ste

morali imati mnogo djece, jer ste morali imati nekoga tko će radit na polju kako biste ostvarivali ljetinu, kako

biste imali što jesti. Ali danas uz tehnologiju, samo nekoliko megafarmi može proizvesti dovoljno hrane za

sve. Tehnologija je tu. Svi bismo mogli živjeti kao kraljevi kad bismo to zahtijevali i kad bismo to htjeli. I kad

bismo mogli uvjeriti te tobožnje vladare svijeta da svi zaslužujemo imati jednak tretman u životu.

Kerry Cassidy: Apsolutno.

Bili Ryan: Imam jednu malu anegdotu koju biste možda mogli iskoristiti u nekim od vaših predavanja. Na

Markizinim otocima u južnom Pacifiku - to je francuska kolonija za koju nikada nitko nije čuo - u njihovom

jeziku nema riječi za 'rad'. I to je stvarno divan koncept...

Jim Marrs: Tako je.

Bili Ryan:... jer, naravno, mi mislimo kao što govorimo, a ne obrnuto. I tako - oni ne rade. Uhvate ribu,

sagrade kuću i zapale vatru, onda skuhaju obrok, plešu i rade ovo ili ono... jednostavno žive. I cijela ta

dijalektika rada/zabave zapravo ie toliko duboko usanena u nas u ovom zapadnom društvu...

Jim Marrs: Točno...

Bili Ryan:...da smo žrtve te ideje, da smo zatvorenici...

Jim Marrs: Točno.

Bili Ryan:...jer moramo cijelo vrijeme raditi, a onda se moramo zabavljati, pa nas oni drže u šaci...

Jim Marrs: Tako je.

Bili Ryan: ...jer se svi pokušavamo izvući iz te petlje.

Jim Marrs: A ako imate sina ili kćer koji ne žele ništa drugo raditi osim svirati gitaru i pisati glazbu, onda

moraju biti neka vrsta propalica- (Kerry se smije) jer ne rade!

Kerry Cassidy: Tako je.

Jim Marrs: Sad, ima divna priča, ima divna priča o jednom umirovljenom američkom poslovnom čovjeku

koji je otišao u Meksiko, iznajmio je mali ribarski čamac i otišao loviti ribu. Počeo je pričati s Manuelom,

tipom koji je vlasnik čamca. Kaže mu Manuel - kakav je tvoj život? Što radiš?

On mu odvrati: Oh, ustanem ujutro i izanem na more, malo lovim ribu, onda odem kući, odmaram se

popodne sa svojom ženom, a navečer odem u grad i sjedim s prijateljima, jedem, pijem, sviram gitaru i

pjevamo.

On ga pita: Pa. Manuel, zar ne razumiješ: kad se popodne ne bi odmarao, kad bi više ribario tijekom dana,

zaranivao bi više novca i tim dodatnim novcem mogao bi kupiti još jedan čamc. A onda s dva čamca lovio

bi više ribe i uskoro bi mogao kupiti još čamaca. I ne bi prošlo dugo a ti bi imao flotu čamaca. A onda što bi

napravio: Došao bi u Sjedinjene Države i mogao bi registrirati tvrtku, pa bi mogao prodavati dionice i onda

bi mogao imati cijelu flotu brodova i mogao bi zaranivati, znaš... i ubrzo bi mogao postati milijunaš.

On kaže: Koliko bi vremena trebalo za to': Ovaj odvrati: Ah, dvadeset, trideset godina. Ovaj upita: A što bih

onda radio: Drugi odgovara: Pa, onda bi se mogao povući u mirovinu i doći u Meksiko, loviti ribu ujutro,

odmarati se popodne, posjećivati prijatelje navečer... I onda slane: Oh, čekaj malo', [smije se]

Kerry Cassidy: [smije se]

Jim Marrs: On to već radi...

Kerry Cassidy: Da... Shvaćam.

6

Jim Marrs: Dakle, sve je u umu. Sve je u svijesti na koji opažamo stvari i mislite li ili ne da morate

sudjelovati u toj utrci za zaradom, i mislite li ili ne da morate imati više igračaka od svih ostalih kako biste

dokazali da ste uspješni. Najuspješniji ljudi koje znam nisu nužno i najbogatiji ljudi koje znam.

izvor: http://www.joschua.biz/