Piše: Sanja Simić
Shopping u New Yorku nije samo trošenje, on je fizičko iskustvo ekonomije i stanja tržišta. Samo top-lista najboljih u gradu obuhvaća oko dvije i pol tisuće dućana. Godišnje se na njoj promijeni dvjestotinjak imena. Tom Ford je trenutno na vrhu. Broj jedan. Na dnu hodnika otvara se okrugla prostorija s policama. Na staklenim plohama su samo crne staklene boce s parfemima, ali prostor izgleda kao sakristija od zrcala i neona. Ima ih petnaestak vrsta; “japanski crno“, “crna ljubičica“, “toskanska koža“, ... Svaki je afrodizijački i može se miješati sa svakim. Prodavač se uspravlja iza antiknog stola okovanog metalom.
Svi bježe iz sredine
Tako vitak, visok, besprijekoran u trodijelnom smokingu, izgleda kao sin Georgea Clooneyja i Ruperta Evereta i čovjek bi pomislio da bi mogao raditi i nešto više od prodavanja u butiku, ali on je već u najvišem, kao i prodavačica u sobi s košuljama, u uniformici francuske sobarice i s frizurom Louise Brooks. Dva kroja, deset vrsta kragni, dvije vrste manšeta, 350 boja i 35 različitih tkanina. Ona barata s više od 400.000 mogućnosti za Karla Lagerfelda, Davida Beckhama, Agnellijeve potomke i društvo, svoje standardne kupce. Nekoliko metara dalje, u drugom salonu, prodavač odjeven u batlera pred staklenom vitrinom vlastitim tijelom čuva muške kućne ogrtače dostojne šoguna. Kupce se ne poziva da nešto dotaknu, probaju ili kupe. Ukočeni, na gornjem rubu “upmarketa”, među odjećom od 20.000 kuna naviše, Fordovi prodavači igraju ulogu u predstavi. Njihova pokondirenost nervira, ali shopping u New Yorku je takav: smrtno ozbiljan, svi nude i otimaju istovremeno. U dućanima, kao u bordelima, iskustvo je adut jači od onoga što se prodaje. 
Prodavači su hustleri. Svakoga dana skinu milijune dolara s tuđih kreditnih kartica da nahrane industriju i nakupe svoje provizije. Kupovna moć raste gotovo u cijelom svijetu. Milijuni trebaju i troše sve više. Ipak, industrija skupih stvari bilježi gubitke. Robu koju prodaje kao luksuz danas si može priuštiti toliko ljudi da prebrzo postaje masovna. Istinski luksuz pomiče se u strašne visine, teško mu je pristupiti, a još teže platiti ga. Ali najteže je u sve široj sredini, bližoj skupom nego jeftinom. Svi se žele iščupati otamo. Louis Vuitton na Petoj aveniji ima lebdeće galerije i svjetsku nagradu za dizajn zbog prozirnog betonskog pročelja, Apple kroz staklenu cijev pokraj Central Parka usisava ljude u najzabavniji podzemni dućan na svijetu. U M.A.C.-u i Kiehl-u ne kriju da znaju da su im kupci zapravo sljedba. Svi, poput Toma Forda, mistificiraju svoje dućane kao da su hramovi, samo da se ne utope u omasovljenje koje je već uspjelo prevariti nekad neprijeporne institucije luksuza.
Najslavniju robnu kuću na svijetu, Saks Fifth Avenue, Andrew Saks je prije 106 godina otvorio za bogate Njujorčane koji su tražili spektakl od shoppinga. Danas je njezino prizemlje boksački ring sa zlatnim štukaturama. Prema statistikama, svaka peta žena koja trenutno ulazi u Saks potražit će Vossov serum protiv bora Amatokin jer je američki Vogue bočicu od 1000 kuna proglasio svetim gralom kozmetike.
Prodavači su hustleri.
U dućanima, kao
u bordelima, iskustvo je adut jači od onoga što se prodaje.
Briši s moga štanda!
Budući da je “kozmetički proizvod desteljeća”, Amatokin nema bogzna kakvu prezentaciju, prodaje se s minijaturne stalažice na prolazu između štandova velikih kozmetičkih kuća. Put do njega priječe deseci agresivnih prodavačica plaćenih prema prometu, koje zovu na šminkanje, napadaju parfemima ili hine nedužnost s “Mogu li vam pomoći da nađete što želite?“. U Saksu, ako i u ostalim velikim robnim kućama, teritorij je podijeljen kao u “Ratnicima podzemlja”. Jedna je sredovječna prodavačica prišla skupini žena koje su razgledavale Amatokin i pitala ih žele li ga probati. Odnekud je dojurila zajapurena bucmasta 20-godišnjakinja: “Briši odavde! Da te više nisam vidjela!“ viknula je, “ Tko ti je dopustio da ulaziš na Amatokin!“
Shopperice su bez nelagode pričekale da se starija prodavačica pokunjeno vrati za svoj štand te da im se buca obrati kao da ništa nije bilo: “Želite ga probati? To je najtraženija stvar ove godine.“ Kupci su već navikli na takve prizore, posebno u robnim kućama. Prodavači se imaju oko čega svađati. Stotine tisuća ljudi mjesečno iskrcaju se iz aviona s namjerom da kupuju u New Yorku, a ako postoji ijedna populacija koja će Bushovu eru i kredit crunch pamtiti po dobrom, to bi mogli biti europski shopperi. Europski jezici nadglasali su japanski, čak i u čudesnoj robnoj kući Takashimaya, veleposlanstva japanske finoće u New Yorku.
Jačanje eura u odnosu na dolar i davanje prava slijetanja na velike američke aerodrome svim aviokompanijama naglo su pojeftinili New York. Kupci dolaze iz raznih razloga. Zara i H&M u New Yorku otvaraju puno veće, bolje i jeftinije dućane nego u Europi. Američke high street marke još su jeftinije od europskih. Najskuplji dućani nude puno bolji izbor. Primaju se euri, sve više dućana unaprijed skida porez. Rasprodaje su dobre i za europske pojmove, a za Hrvatske su nezamislive.
Ironija je ništa, edge je sve
Prosjek sezonskih sniženja je 70 posto. Od diskontnih megadućana poput Century 21st do utvrda bogatih i blaziranih poput Bergdorf Goodmana, na 70 posto dodaje se 20-25 posto popusta na kasi. U usporedbi s prosječnim cijenama u Zagrebu, odjeća je tri do sedam puta jeftinija, što skuplji brand veća razlika. Europljani nadiru, ali trendove još diktiraju Njujorčani. Svaki dan oko šest popodne neboderi u Midtownu ispljunu najskuplju radnu snagu na svijetu. Skupo ili jeftino, odjevena su u jedinstvenom njujorškom kodu - ironija je ništa, edge je sve, koji određuje cjelokupnu ponudu.
U usporedbi s prosječnim cijenama u Zagrebu, odjeća je tri do sedam puta jeftinija, što skuplji brand veća razlika.
Prema istraživanjima specijaliziranih vodiča, više od 60 posto njujorških kupaca odjeću kupuje radije od bilo čega drugog. Njih 66 posto okreće se dizajnerima. Obožavaju britanski boemski brend Allegra Hicks, francuski Louis Feraud i Just Cavalli. Domaći miljenik im je Philip Lim, čiji butik u SoHou utjelovljuje njujorški ideal: ni alternativan ni mainstream, ozbiljnu modu nudi za pristojnu cijenu, njihova filozofija je snajperski precizno pozicioniranje, umjesto “ponešto za svakoga”. Na ulici, kupci ruše Gap i krune Abercrombie & Fitch iako Gap nikad nije izgledao bolje.
Kupili su dizajnera Patricka Robinsona iz Armanija zvanog “mesija megabrendova”. Ipak, glavni Gap zjapi prazan dok se nešto dalje pred Abercrombijem proteže red niz dva bloka zgrada. Modna osviještenost nije se uspio othrvati dosadnoj uniformi traperica i majice, ali nema tu misterija. U Abercrombiju prodaju do pasa goli ljepotani i ljepotice u uskim majicama, stil odjeće je zaista sekundaran. Dućani s cipelama ne trebaju posebne taktike. Cipele su fetić, a promet zajamčen, bila riječ o jeftinim natikačama Rainbow Sandals ili kremi dizajna izloženog u Jeffreyju u Meatpacking Districtu. U interesu povijesne pravde, Manolo Blahnik na 54. ulici podsjeća da ludnica nije počela s Carrie Bradshaw. U diskretnoj kući od tamne cigle iz kutija razasutih po bež tepihu viri šuškavi papir, a na policama su složene dražesne, bezvremenske štikle, toliko delikatne da je pravo čudo da žive na asfaltu. Bordo krokodil je za dan. Zelena zmija za posao. Perje i saten za večernje izlaske. U gradu koji ne poznaje pojam overdressed, Carrie je samo glasnogovornica. Manolo je premijer. Bijeg od komercijalne histerije shopping arterija vodi na jug.
- Jeste li u misiji ili samo browsate - upitao je mladić s pahuljastom mikrofonkom. U butiku Max Azria u SoHou, nad njim se iz betonskog poda uzvijalo stablo čije su grane pružale haljine od šifona boje pudera i leda. U mirno popodne, u prekrasno razvaljenoj zgradi između igrališta na kojem dahću oznojeni hakleri i terase na kojoj zveckaju čaše, kupac koji stigne iz pomodnog Barney’sa neminovno doživljava kulturni šok.
SoHo je još enklava više kupovne svijesti. Sa stresnog sjevera Manhattana propušta samo novac. Skupe nekretnine, doduše, potiskuju popularne trgovine u Brooklyn, ali kupci i dalje dolaze u SoHo s misijom, tražeći opasan ukus. Butici poput organičke pećine Comme des Garconsa u Chelseaju krajnji su izraz offbeat publike, ali u SoHo dolaze češće jer žele umiljatost, pristojnost, stručnost.
Samo popratni show
Zato se okreće mješovitim dućanima u kojima iskusni “urednici” točno pogađaju u žice. IF je pionir avangardnog “uredništva” u SoHo. Nakon 30 godina rada postigli su nevjerojatnu preciznost. Arhitekturu iz kolekcija Dries Van Notena, Rei Kawakubo, Sophije Kokosalaki ili Martina Margiele prinose svakodnevnici. Na samo šest-sedam vješalica , sve što je rubno u modi susreće se s tek otkrivenim, dakle još jeftinim, talentima. Pristojnost trgovina u SoHou tu i tamo razdrma neki dragulj, poput nove igračke glazbenog mogula Pharrella Williamsa.
Ulazak u njegov dućan Billionaire boys Club & Ice Cream kupcu dočarava kako je urokan završiti u slastičarnici. Prodavači s dreadlocksima i Tourette sindromom, tenisice u posudama za sladoled i pastelne teniske loptice tamo su za pristojne frajere koji su htjeli biti Tupac. To duhovno putovanje stoji oko tisuću kuna za polo majicu i dvije za platnene tenisice, ali mu nije smetalo da postane i turistička atrakcija. Kasno popodne kad se zatvaraju, završava uloga dućana na tržištu. Restorani, kazališta, klubovi , galerije, već čekaju da im skockani ljudi dođu, pa da počne prava stvar...
irida
bglavac
