Piše: Inoslav Bešker
RIM - Kaznena mjera hercegovskom franjevcu o. Tomislavu Vlašiću podsjetila je da u Katoličkoj crkvi još postoji kazna zatvora, dakako crkvenoga. Ona se ponekad izriče, a ponekad samo primjenjuje (povlačenjem nekog duhovnika na dugo duhovno razmatranje).
Ona može biti privremena ili trajna do opoziva (otac fra Vlašić mora prije izlaska položiti ispit katoličkog pravovjerja, ali ne prije negoli mu to dopusti Kongregacija za nauk vjere koja ga je kaznila - a da nije rečeno kada bi to moglo biti).
Naravno da Katolička crkva nema prave zatvore, poput državnih. Crkveni zatvor je, zapravo, zadržavanje u nekom samostanu ili crkvenom domu. U Vlašićevu slučaju mora general franjevačkog Reda Manje braće odrediti jedan od samostana svog reda u franjevačkoj Pokrajini Lombardiji kao zatvor za nekadašnjega međugorskog kapelana.
U današnje doba, dakako, nema crkvenog zatvora bez pristanka svećenika koji je ondje zatvoren. Crkva to najčešće definira kao “povlačenje iz javnog života, u osamu, radi razmišljanja i molitve” - ali to zaista znači ostati unutar četiri zida nekog samostana, bez prava na kontakt s javnošću, na javno istupanje.
Naravno da ima redova koji su odabrali upravo takav život kao svoju svakodnevicu i da njihovi članovi ništa nisu skrivili Crkvi, pa ipak tako provode sav svoj redovnički život. Ima ih, osobito među ženskim redovima, gdje se redovnice posve povlače od svijeta, čak i misi pribivaju kroz guste rešetke, tako da ih ne vidi ama baš nitko. To se obično naziva klauzurom.
Dragovoljan zatvor
U Šetkinoj Hrvatskoj kršćanskoj terminologiji kao zatvor se definiraju i klauzura, i konklav, i klaustar. Dakle, za prvaka naše kršćanske terminologije, sve je to zatvor, premda dragovoljan, ili privremeno uvjetovan (npr. kada se kardinali zatvaraju u konklav da bi izabrali novog papu). Prema tome, nije neumjesno i kaznu namijenjenu ocu fra Tomi Vlašiću nazvati zatvorom, tim više što nije posrijedi njegova spontana odluka, nego cenzura (kazna) koju je odredila rimska Kongregacija za nauk vjere, koja se nekada nazivala i Inkvizicijom.
Jedan od najpoznatijih slučajeva u posljednje doba nedvojbeno je monsignor Emmanuel Milingo (78), bivši nadbiskup Lusake u Zambiji, koji je prvo bio u crkvenom zatvoru u Argentini kod fokolarina, pa u Italiji u Zagarolu, a onda iz njega utekao i počeo po svojoj volji rukopolagati oženjene ljude za katoličke biskupe, faktički osnivajući paralelnu katoličku crkvu s protestantskim štihom.
Milinga je nadbiskupom Lusake imenovao papa Pavao VI u kolovozu 1969, pa je, sa samo 29 navršenih godina, postao najmlađi afrički nadbiskup. S te dužnosti je maknut 1983 i povučen u Rim, u Kuriju, jer je bio optužen da zajedno s misom miješa afrička vračanja.
Za 18 godina provedenih u Vatikanu (1983-2001) Milingo nije prestao izazivati sablazni među tradicionalnim katolicima, pa mu je sve više mjesnih biskupa zabranilo da u njihovoj dijecezi služi misu, a kamoli što drugo.
Vjenčanje s Korejkom
Napokon je 1999 maknut s jedine, ionako počasne dužnosti, koju je imao u Kuriji: posebnog izaslanika Papinskog vijeća za pastoral putnika i iseljenika. A onda se u svibnju 2001 vjenčao s korejskom stomatologicom Marijom Sung (tada 43) u New Yorku, u grupnoj ceremoniji koju je vodio Moon po pravilima svoje sljedbe.
Problem je za Katoličku crkvu bio baš u tome: njezini zaređeni svećenici ne smiju stupati u brak (druga je stvar što u nekim katoličkim obredima, kao i u pravoslavlju, oženjeni mogu biti zaređeni za svećenika - ali ni u njih oženjen ne može biti zaređen za biskupa, a kamoli bi se biskup smio ženiti). Na stanovit način papa Ivan Pavao II nije imao drugog izbora: ili je morao kazniti Milinga, ili bi stvorio presedan. Nije više bilo vremena da se čeka neće li nadbiskupu u međuvremenu brak dozlogrditi brže negoli mu je dozlogrdjela disciplina koju Crkva nameće svojim svećenicima po načelu aut-aut.
Pismo Papi
Te iste godine, uoči Vele Gospe, Milingo je Papi uputio pismo koje se moglo shvatiti kao skrušeno priznanje grijeha i spremnost na pokorničko ispaštanje.
I tako je vatikanski nadbiskup poslan u crkveni zatvor u Argentini, iako je definicija bila drukčije formulirana: prema obavijesti Kongregacije za nauk vjere, nadbiskup Emmanuel Milingo povukao se iz javnog života kako bi se u osami posvetio razmišljanju i krenuo putem punog izmirenja sa Crkvom i Papom.
Na čelu te kongregacije su tada bili kao prefekt kardinal Joseph Ratzinger (danas papa Benedikt XVI), a kao tajnik nadbiskup Tarcisio Bertone (danas kardinal državni tajnik).
Obznanjeno je da se nadbiskup Milingo na to “povlačenje“ odlučio nakon razgovora s papom Ivanom Pavlom II u Castel Gandolfu. Papa je Milinga, po riječima zamjenika predstojnika Tiskovnog ureda Svete Stolice o. Cira Benedettinija, upozorio na njegovu odgovornost prema Bogu i Crkvi nakon žalosnih događaja kojima je bio u središtu.
Sveta Stolica je prema afričkom nadbiskupu primijenila kanonsku opomenu nakon sklapanja braka u New Yorku na javnoj svečanosti sljedbe vlč. Moona. Po tu cijenu je - kako je tada službeno rečeno - “privremeno obustavljeno pribjegavanje najvišoj crkvenoj kazni ekskomunikacije, najavljenoj nakon njegova vjenčanja“.
Maria Sung je došla u Rim, insistirala je da se sastane s mužem, tiho prosvjedovala pod Papinim prozorima, što molitvom, što suzama - ali meni se činilo da su sve te njezine emocije bile programirane i voljne, nije mi bila uvjerljiva, ali ne mora biti da sam bio u pravu.
Sumnja u krivotvorinu
Zbog njezine optužbe da je Milingovo pismo Papi krivotvoreno, u Vatikanu je na samu Velu Gospu objavljeno originalno pismo, pisano rukom na talijanskom jeziku i potpisano: Milingo. Vatikan nije komentirao tvrdnje Marije Sung da je odbila dva susreta s vatikanskim izaslanstvom “predvođenim biskupom koji je govorio korejski”, insistirajući da se osobno susretne s nadbiskupom Milingom, te stupivši u štrajk glađu.
Papa primio Milinga
Vatikanom se proširila teza da je Milingu odobren zatvor ne zbog ljutnje, nego zbog straha Svete Stolice (!). Tvrdilo se da bi Milingo, bude li izbačen iz Katoličke crkve pošto je demonstrativno prekršio zavjet beženstva, mogao povući za sobom dio katolika u Americi i još više u Africi, odakle su i na Biskupskoj sinodi tvrdili da im celibat priječi razvitak Crkve.
Tu, spekulirali su neki vatikanisti, valja tražiti razlog zašto je Papa Milinga ipak primio, na prepast mnogih. I zašto daleko veću medijsku pozornost (a još u informacijski sušnom kolovozu) budi “zavedena pa napuštena” koja kani štrajkati glađu pred vratima Vatikana, od stotinjak tisuća žena koje skrovito griju krevete svoga svećenika “more uxorio”, ali u tišini i pazeći da ne bude sablazni, koja je Crkvi katkad teža od grijeha.
S druge strane su sami Milingovi prijatelji koji su ga dovukli iz New Yorka u Castel Gandolfo na Papin prag, tvrdili da je Milingo zatvoren ne samo da bi se pribrao i odlučio što mu je činiti, nego da bi se dezintoksicirao od droga i pića zbog kojih je navodno pokleknuo pred Moonom.
Taj mješoviti dubl Milingovih anđela čuvara (Maurizio Bisantis, voditelj rimskoga Kulturnog centra za umjetnike, ustanove za koju nismo nikada ranije čuli, te Alba Vitali, podjednako nepoznata slikarica koja se potpisuje Vitalba) nisu htjeli precizirati je li nadbiskup već bio alkoholičar i narkoman koji je takav pao u ruke velečasnog Moona, ili su ga moonovci izopijali i izdrogirali - ali završna slika je ista: nadbiskup nije pri zdravoj pameti.
Skretanje s ‘pravog puta’
Uostalom, u Crkvi se češće nego u društvu (ali ne češće nego u nekadašnjemu Sovjetskom Savezu) zna čuti i za onoga tko se buni, i za onoga tko je skrenuo s “prava puta“, da je zapravo sumanut.
Sljedeće ljeto je isto tako, kada nema senzacija, u Rim došla i Milingova sestra Irene Chilumbu, zvana i Agrippina (otkako je prešla na katolištvo), plačući i ona da ne zna ništa o bratu, zahtijevajući pod Papinim prozorima da joj vrate brata.
Te jeseni je Milingo vraćen u Italiju, u Zagarolo blizu Rima, gdje je sjedište njegove nimalo siromašne zaklade.
Narednog ljeta, opet u doba nestašice događaja, pojavila se agencijska vijest da bi vremešni nadbiskup “umoran od svog ‘zatočeništva’ u Zagarolu, htio nazad u Afriku svojim siromasima”. Bio je to zadnji čin njegova crkvenog zatvora.
Netom je počela 2004, Milingo se pojavio u Vatikanu i oprezno govorio s novinarima, a nekoliko mjeseci kasnije ih je obavijestio da je, poslije unutrašnjeg razgovora s Bogom, odlučio nazad u brak. Otišao je u Ameriku, ondje je u rujnu 2006 odvalio novu pljusku Vatikanu i institucionalnoj Katoličkoj crkvi zaredivši za biskupe četvoricu oženjenih svećenika.
Katolička crkva je tek tada prelomila štap nad nadbiskupom Emmanuelom Milingom. Ured za novinstvo Svete Stolice obznanio da je Milingo, zaredivši u Americi četvoricu biskupa, sam sebe automatski izopćio iz Crkve, a skupa s njime su izopćena i četvorica Amerikanaca koje je zaredio. Crkva, preciziralo se nadalje, ne priznaje niti ta ređenja, a ni buduća slična.
Vatikanski dokument svejedno je titulirao Milinga kao “Njegovu prečasnu ekscelenciju monsignora”, žalio se da s njime Sveta Stolica ne uspijeva stupiti u kontakt, podsjećao da je “Petrov nasljednik“, dakle Benedikt XVI, sve dotad imao strpljenja s tim “ostarjelim prelatom“, ali da je Milingo ustrajao u protupropisnim činima, prvo “pokušajem ženidbe“, pa sve do “otvorenog raskida s Crkvom“, kako su u Vatikanu ocijenili ređenje četvorice biskupa, za Katoličku crkvu savršeno nekanonsko.
Krhki mostovi su mu ipak ostavljeni - i kroz tituliranje, i kroz pozivanje na vremešnost (baš da ne napišu: senilnost, jer je ipak nešto mlađi od Pape), i kroz podsjećanje na Milingovu zauzetost za bolesne i siromašne - ne bi li se ipak vratio, iako su “nade u to sada odalečene“.
Milingov slučaj - na koji smo ekstenzivnije podsjetili jer dobro ilustrira metodologiju Vatikana - pokazuje da Katolička crkva primjenjuje zatvor i danas kao kaznu, ali da je kadra biti strpljiva (spram fra Tome Vlašića zapravo 24 godine), te da taj zatvor nije užasna ćelija s malo hrane i mnogo štakora, u kakvoj je fra Tommaso Campanella hinio da je malouman (spasivši se smrtne kazne), nego sličnija onoj u kojoj je - u 27 ipak mučnih godina - Campanella zatim napisao sva svoja značajna djela, pa i čuveni utopijski Sunčani grad.
I Galileo Galilei je bio zatvoren, ali u Villi Medici na vrhu rimskog Pincia, gdje je također smio raditi, ali nije smio ni objavljivati ni komunicirati s drugima.
I u ta doba je za neke zatvor znao biti ako ne komforan, a ono barem snošljiv, osobito u usporedbi s nekim bržim procesima: npr. dominikancu fra Giordanu Brunu, koji je 1600 osuđen i odmah odveden na susjedni trg, Campo di Fiori, i ondje spaljen. Lomača više nema, čak ni virtualnih, jer je ukinut i Index librorum prohibitorum (Popis zabranjenih knjiga), zahvaljujući Pavlu VI (a da ga neki u Crkvi još mrze - mrze ga, vala).
Slučaj Boff
Naravno, za onoga tko javno djeluje kazna zabrane objavljivanja i javnog istupanja može biti gora od samog zatvora i zabrane kretanja, iako se pisac zna i snaći (kušao i jedno i drugo, pišem i iz osobnog iskustva).
Brazilskog franjevca Leonarda Boffa, najpoznatijeg popularizatora “teologije oslobođenja“, kaznio je 1985 kardinal Joseph Ratzinger (sadašnji papa) jednogodišnjom šutnjom, ponajviše zbog knjige “Crkva: karizma i vlast“.
Boff je uzvratio ocijenivši Ratzingera “religijskim teroristom“ (Boff ni inače nije suptilan u ocjenama: za njega je “neoliberalizam najžešći fundamentalizam“, režimi Busha i Sharona njemu su “fundamentalističke terorističke države“, ali treba priznati da je spram muslimanskog fundamentalizma i terorizma još verbalno stroži).
Suočen 1992 s još jednom zabranom istupanja, kako bi ga se spriječilo da govori na Konferenciji UN o zaštiti okoliša u Riju de Janeiru, Boff je sâm ostavio i red i svećeništvo, preuzevši katedru na svjetovnom sveučilištu u Riju.
Ona može biti privremena ili trajna do opoziva (otac fra Vlašić mora prije izlaska položiti ispit katoličkog pravovjerja, ali ne prije negoli mu to dopusti Kongregacija za nauk vjere koja ga je kaznila - a da nije rečeno kada bi to moglo biti).
Naravno da Katolička crkva nema prave zatvore, poput državnih. Crkveni zatvor je, zapravo, zadržavanje u nekom samostanu ili crkvenom domu. U Vlašićevu slučaju mora general franjevačkog Reda Manje braće odrediti jedan od samostana svog reda u franjevačkoj Pokrajini Lombardiji kao zatvor za nekadašnjega međugorskog kapelana.
U današnje doba, dakako, nema crkvenog zatvora bez pristanka svećenika koji je ondje zatvoren. Crkva to najčešće definira kao “povlačenje iz javnog života, u osamu, radi razmišljanja i molitve” - ali to zaista znači ostati unutar četiri zida nekog samostana, bez prava na kontakt s javnošću, na javno istupanje.
Naravno da ima redova koji su odabrali upravo takav život kao svoju svakodnevicu i da njihovi članovi ništa nisu skrivili Crkvi, pa ipak tako provode sav svoj redovnički život. Ima ih, osobito među ženskim redovima, gdje se redovnice posve povlače od svijeta, čak i misi pribivaju kroz guste rešetke, tako da ih ne vidi ama baš nitko. To se obično naziva klauzurom.
Dragovoljan zatvor
U Šetkinoj Hrvatskoj kršćanskoj terminologiji kao zatvor se definiraju i klauzura, i konklav, i klaustar. Dakle, za prvaka naše kršćanske terminologije, sve je to zatvor, premda dragovoljan, ili privremeno uvjetovan (npr. kada se kardinali zatvaraju u konklav da bi izabrali novog papu). Prema tome, nije neumjesno i kaznu namijenjenu ocu fra Tomi Vlašiću nazvati zatvorom, tim više što nije posrijedi njegova spontana odluka, nego cenzura (kazna) koju je odredila rimska Kongregacija za nauk vjere, koja se nekada nazivala i Inkvizicijom.
Jedan od najpoznatijih slučajeva u posljednje doba nedvojbeno je monsignor Emmanuel Milingo (78), bivši nadbiskup Lusake u Zambiji, koji je prvo bio u crkvenom zatvoru u Argentini kod fokolarina, pa u Italiji u Zagarolu, a onda iz njega utekao i počeo po svojoj volji rukopolagati oženjene ljude za katoličke biskupe, faktički osnivajući paralelnu katoličku crkvu s protestantskim štihom.Milinga je nadbiskupom Lusake imenovao papa Pavao VI u kolovozu 1969, pa je, sa samo 29 navršenih godina, postao najmlađi afrički nadbiskup. S te dužnosti je maknut 1983 i povučen u Rim, u Kuriju, jer je bio optužen da zajedno s misom miješa afrička vračanja.
Za 18 godina provedenih u Vatikanu (1983-2001) Milingo nije prestao izazivati sablazni među tradicionalnim katolicima, pa mu je sve više mjesnih biskupa zabranilo da u njihovoj dijecezi služi misu, a kamoli što drugo.
Vjenčanje s Korejkom
Napokon je 1999 maknut s jedine, ionako počasne dužnosti, koju je imao u Kuriji: posebnog izaslanika Papinskog vijeća za pastoral putnika i iseljenika. A onda se u svibnju 2001 vjenčao s korejskom stomatologicom Marijom Sung (tada 43) u New Yorku, u grupnoj ceremoniji koju je vodio Moon po pravilima svoje sljedbe.
Problem je za Katoličku crkvu bio baš u tome: njezini zaređeni svećenici ne smiju stupati u brak (druga je stvar što u nekim katoličkim obredima, kao i u pravoslavlju, oženjeni mogu biti zaređeni za svećenika - ali ni u njih oženjen ne može biti zaređen za biskupa, a kamoli bi se biskup smio ženiti). Na stanovit način papa Ivan Pavao II nije imao drugog izbora: ili je morao kazniti Milinga, ili bi stvorio presedan. Nije više bilo vremena da se čeka neće li nadbiskupu u međuvremenu brak dozlogrditi brže negoli mu je dozlogrdjela disciplina koju Crkva nameće svojim svećenicima po načelu aut-aut.
Pismo Papi
Te iste godine, uoči Vele Gospe, Milingo je Papi uputio pismo koje se moglo shvatiti kao skrušeno priznanje grijeha i spremnost na pokorničko ispaštanje.
I tako je vatikanski nadbiskup poslan u crkveni zatvor u Argentini, iako je definicija bila drukčije formulirana: prema obavijesti Kongregacije za nauk vjere, nadbiskup Emmanuel Milingo povukao se iz javnog života kako bi se u osami posvetio razmišljanju i krenuo putem punog izmirenja sa Crkvom i Papom.
Na čelu te kongregacije su tada bili kao prefekt kardinal Joseph Ratzinger (danas papa Benedikt XVI), a kao tajnik nadbiskup Tarcisio Bertone (danas kardinal državni tajnik).
Obznanjeno je da se nadbiskup Milingo na to “povlačenje“ odlučio nakon razgovora s papom Ivanom Pavlom II u Castel Gandolfu. Papa je Milinga, po riječima zamjenika predstojnika Tiskovnog ureda Svete Stolice o. Cira Benedettinija, upozorio na njegovu odgovornost prema Bogu i Crkvi nakon žalosnih događaja kojima je bio u središtu.
Sveta Stolica je prema afričkom nadbiskupu primijenila kanonsku opomenu nakon sklapanja braka u New Yorku na javnoj svečanosti sljedbe vlč. Moona. Po tu cijenu je - kako je tada službeno rečeno - “privremeno obustavljeno pribjegavanje najvišoj crkvenoj kazni ekskomunikacije, najavljenoj nakon njegova vjenčanja“.
Maria Sung je došla u Rim, insistirala je da se sastane s mužem, tiho prosvjedovala pod Papinim prozorima, što molitvom, što suzama - ali meni se činilo da su sve te njezine emocije bile programirane i voljne, nije mi bila uvjerljiva, ali ne mora biti da sam bio u pravu.
Sumnja u krivotvorinu
Zbog njezine optužbe da je Milingovo pismo Papi krivotvoreno, u Vatikanu je na samu Velu Gospu objavljeno originalno pismo, pisano rukom na talijanskom jeziku i potpisano: Milingo. Vatikan nije komentirao tvrdnje Marije Sung da je odbila dva susreta s vatikanskim izaslanstvom “predvođenim biskupom koji je govorio korejski”, insistirajući da se osobno susretne s nadbiskupom Milingom, te stupivši u štrajk glađu.
Papa primio Milinga
Vatikanom se proširila teza da je Milingu odobren zatvor ne zbog ljutnje, nego zbog straha Svete Stolice (!). Tvrdilo se da bi Milingo, bude li izbačen iz Katoličke crkve pošto je demonstrativno prekršio zavjet beženstva, mogao povući za sobom dio katolika u Americi i još više u Africi, odakle su i na Biskupskoj sinodi tvrdili da im celibat priječi razvitak Crkve.
Tu, spekulirali su neki vatikanisti, valja tražiti razlog zašto je Papa Milinga ipak primio, na prepast mnogih. I zašto daleko veću medijsku pozornost (a još u informacijski sušnom kolovozu) budi “zavedena pa napuštena” koja kani štrajkati glađu pred vratima Vatikana, od stotinjak tisuća žena koje skrovito griju krevete svoga svećenika “more uxorio”, ali u tišini i pazeći da ne bude sablazni, koja je Crkvi katkad teža od grijeha.
S druge strane su sami Milingovi prijatelji koji su ga dovukli iz New Yorka u Castel Gandolfo na Papin prag, tvrdili da je Milingo zatvoren ne samo da bi se pribrao i odlučio što mu je činiti, nego da bi se dezintoksicirao od droga i pića zbog kojih je navodno pokleknuo pred Moonom.
Taj mješoviti dubl Milingovih anđela čuvara (Maurizio Bisantis, voditelj rimskoga Kulturnog centra za umjetnike, ustanove za koju nismo nikada ranije čuli, te Alba Vitali, podjednako nepoznata slikarica koja se potpisuje Vitalba) nisu htjeli precizirati je li nadbiskup već bio alkoholičar i narkoman koji je takav pao u ruke velečasnog Moona, ili su ga moonovci izopijali i izdrogirali - ali završna slika je ista: nadbiskup nije pri zdravoj pameti.
Skretanje s ‘pravog puta’
Uostalom, u Crkvi se češće nego u društvu (ali ne češće nego u nekadašnjemu Sovjetskom Savezu) zna čuti i za onoga tko se buni, i za onoga tko je skrenuo s “prava puta“, da je zapravo sumanut.
Sljedeće ljeto je isto tako, kada nema senzacija, u Rim došla i Milingova sestra Irene Chilumbu, zvana i Agrippina (otkako je prešla na katolištvo), plačući i ona da ne zna ništa o bratu, zahtijevajući pod Papinim prozorima da joj vrate brata.
 |
 |
| Galileo Galilei Bio je zatvoren, ali u Villi Medici na vrhu rimskog Pincia, gdje je također smio raditi, ali nije smio ni objavljivati ni komunicirati s drugima |
Giordano Bruno Dominikanac fra Giordano Bruno 1600. godine je osuđen i odmah odveden na susjedni trg, Campo di Fiori, gdje je spaljen |
Te jeseni je Milingo vraćen u Italiju, u Zagarolo blizu Rima, gdje je sjedište njegove nimalo siromašne zaklade.
Narednog ljeta, opet u doba nestašice događaja, pojavila se agencijska vijest da bi vremešni nadbiskup “umoran od svog ‘zatočeništva’ u Zagarolu, htio nazad u Afriku svojim siromasima”. Bio je to zadnji čin njegova crkvenog zatvora.
Netom je počela 2004, Milingo se pojavio u Vatikanu i oprezno govorio s novinarima, a nekoliko mjeseci kasnije ih je obavijestio da je, poslije unutrašnjeg razgovora s Bogom, odlučio nazad u brak. Otišao je u Ameriku, ondje je u rujnu 2006 odvalio novu pljusku Vatikanu i institucionalnoj Katoličkoj crkvi zaredivši za biskupe četvoricu oženjenih svećenika.
Katolička crkva je tek tada prelomila štap nad nadbiskupom Emmanuelom Milingom. Ured za novinstvo Svete Stolice obznanio da je Milingo, zaredivši u Americi četvoricu biskupa, sam sebe automatski izopćio iz Crkve, a skupa s njime su izopćena i četvorica Amerikanaca koje je zaredio. Crkva, preciziralo se nadalje, ne priznaje niti ta ređenja, a ni buduća slična.
Vatikanski dokument svejedno je titulirao Milinga kao “Njegovu prečasnu ekscelenciju monsignora”, žalio se da s njime Sveta Stolica ne uspijeva stupiti u kontakt, podsjećao da je “Petrov nasljednik“, dakle Benedikt XVI, sve dotad imao strpljenja s tim “ostarjelim prelatom“, ali da je Milingo ustrajao u protupropisnim činima, prvo “pokušajem ženidbe“, pa sve do “otvorenog raskida s Crkvom“, kako su u Vatikanu ocijenili ređenje četvorice biskupa, za Katoličku crkvu savršeno nekanonsko.
Krhki mostovi su mu ipak ostavljeni - i kroz tituliranje, i kroz pozivanje na vremešnost (baš da ne napišu: senilnost, jer je ipak nešto mlađi od Pape), i kroz podsjećanje na Milingovu zauzetost za bolesne i siromašne - ne bi li se ipak vratio, iako su “nade u to sada odalečene“.
Milingov slučaj - na koji smo ekstenzivnije podsjetili jer dobro ilustrira metodologiju Vatikana - pokazuje da Katolička crkva primjenjuje zatvor i danas kao kaznu, ali da je kadra biti strpljiva (spram fra Tome Vlašića zapravo 24 godine), te da taj zatvor nije užasna ćelija s malo hrane i mnogo štakora, u kakvoj je fra Tommaso Campanella hinio da je malouman (spasivši se smrtne kazne), nego sličnija onoj u kojoj je - u 27 ipak mučnih godina - Campanella zatim napisao sva svoja značajna djela, pa i čuveni utopijski Sunčani grad.
I Galileo Galilei je bio zatvoren, ali u Villi Medici na vrhu rimskog Pincia, gdje je također smio raditi, ali nije smio ni objavljivati ni komunicirati s drugima.
 |
 |
| Emmanuel Milingo Bivši nadbiskup Lusake u Zambiji prvo je bio u crkvenom zatvoru u Argentini kod fokolarina, pa u Italiji u Zagarolu, a onda iz njega utekao |
Tomislav Vlašić Hercegovački franjevac, jedan od najistaknutijih promotora međugorskog fenomena, osumnjičen “zbog krivovjerja i raskola kao i zbog sablažnjivih čina contra sextum (protiv šeste zapovijedi Božje: ne sagriješi bludno), opterećenih mističnim motivacijama“. Vlašić je kažnjen “zbog širenja sumnjivih naukâ, manipulacije savjestima, sumnjiva misticizma...”, dok će se još dodatno ispitati je li krivovjernik. Mora boraviti u jednoj od franjevačkih kuća u Lombardiji, ne smije imati ikakav odnos s udrugom “Kraljice mira…“, mora proći cijeli redoslijed teološko-duhovne izobrazbe i polagati ispovijed vjere (da se utvrdi je li heretik), a i to tek pošto odobri Kongregacija, te mu je zabranjeno propovijedanje, ispovijedanje drugih, kao i bilo kakav javni istup. |
I u ta doba je za neke zatvor znao biti ako ne komforan, a ono barem snošljiv, osobito u usporedbi s nekim bržim procesima: npr. dominikancu fra Giordanu Brunu, koji je 1600 osuđen i odmah odveden na susjedni trg, Campo di Fiori, i ondje spaljen. Lomača više nema, čak ni virtualnih, jer je ukinut i Index librorum prohibitorum (Popis zabranjenih knjiga), zahvaljujući Pavlu VI (a da ga neki u Crkvi još mrze - mrze ga, vala).
Slučaj Boff
Naravno, za onoga tko javno djeluje kazna zabrane objavljivanja i javnog istupanja može biti gora od samog zatvora i zabrane kretanja, iako se pisac zna i snaći (kušao i jedno i drugo, pišem i iz osobnog iskustva).
Brazilskog franjevca Leonarda Boffa, najpoznatijeg popularizatora “teologije oslobođenja“, kaznio je 1985 kardinal Joseph Ratzinger (sadašnji papa) jednogodišnjom šutnjom, ponajviše zbog knjige “Crkva: karizma i vlast“.
Boff je uzvratio ocijenivši Ratzingera “religijskim teroristom“ (Boff ni inače nije suptilan u ocjenama: za njega je “neoliberalizam najžešći fundamentalizam“, režimi Busha i Sharona njemu su “fundamentalističke terorističke države“, ali treba priznati da je spram muslimanskog fundamentalizma i terorizma još verbalno stroži).
Suočen 1992 s još jednom zabranom istupanja, kako bi ga se spriječilo da govori na Konferenciji UN o zaštiti okoliša u Riju de Janeiru, Boff je sâm ostavio i red i svećeništvo, preuzevši katedru na svjetovnom sveučilištu u Riju.
Fratar u pritvoru zbog seksifonaMalo je svećenika u Hrvatskoj koji su se toliko ogriješili o svoju službu ili se zamjerili crkvenim vlastima da su karijeru okončali u crkvenom zatvoru. Odnosno, izolaciji od vanjskoga svijeta, koja je korak do izbacivanja iz svećeničkog staleža. Jedan od posljednjih koji je kušao ljutnju poglavara bio je sinjski fratar fra Ljubomir Š., koji je zbog afere s djevojkom sa seksifona preko noći razriješen službe i poslan “na hlađenje” u tišinu bračkog samostana. Nakon te selidbe više se nije pojavio u javnosti.Mnogo je drastičniji slučaj onaj križevačkog biskupa Julija Drohobeckog (zaređenog za biskupa 1892.) koji je biskupe naljutio odlukom što je jednu župu istarskih glagoljaša od prelaska u pravoslavlje spasio tako da ju je integrirao u Križevačku biskupiju. Protiv toga su bili ondašnji bečki biskup, ljubljanski i zagrebački Bauer. Čekali su priliku da eliminiraju Drohobeckog i dočekali je kada je upao u financijske probleme početkom Prvoga svjetskog rata u gradnji crkve i dvorca u Pribiću. Optužen je zbog pronevjere i strpan u crkveno-kućni pritvor u isti taj Pribić. Njegovo ime sve donedavno nije se smjelo spominjati u crkvenim krugovima, ali da paradoks bude veći, petnaestak godina nakon njegova pritvaranja u susjedstvu mu je završio slavni krašićki zatočenik kardinal Alojzije Stepinac. S tom razlikom da je ovoga posljednjega zatočio komunistički režim. (Darko Pavičić) |
irida
bglavac
