Piše: Željko Ivanjek
Dodjela Nobelove nagrade za književnost francuskom piscu Jean-Marie Gustave Le Cleziju (rođen je 1940. u Nici) predstavlja s jedne strane iznenađenje, a s druge očekivanu reakciju od žirija koji je trom poput kakvog političkog tijela. Le Clezio je autor više od 30 knjiga, prvenstveno romanopisac i prozaik, čije su djelo povjesničari književnosti razvrstali u dvije faze. No, krenimo redom.
Zašto je Le Clezio iznenađenje? Zato što nije baš mnogo ljudi čitalo djela tog pisca teško izgovorljivog prezimena “Le Clezio”. Zašto tromost Nobelova komiteta? Zato što je praktično nagradio suborce i nasljednike Alain Robbe-Grilleta, utemeljitelja “novog romana” (Nouveau Roman), no njega samoga nije.
Nimalo slučajno, Le Clezio se pojavio na književnoj sceni iste one godine kada je Robbe-Grillet objavio svoju gotovo programatsku knjigu “Za jedan novi roman”. Bilo je to 1963. Mladi, 23-godišnji Le Clezio objavio je tada svoj prvi roman, čiji naslov zvuči pomalo teorijski - “Verbalni proces” (Le Proces - Verbal). Le Clezio se i pojavio upravo kao dio književnog kruga tog velikog francuskog pisca i filmskog redatelja, kruga koji su činili Claude Simon (dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1985.), Michel Butor i Nathalie Sarraute, praktično kao njihova mlada nada i nastavljač netom uspostavljene tradicije “novoga romana”.
Na kolegiju moderne proze profesora Milivoja Solara Robbe-Grillet i Sarraute bili su obvezna literatura, no ne znam koliko je nas studenata komparativne književnosti pročitalo njihova djela. Ovi su pisci, a Le Clezio je krenuo od istog polazišta, težili prvenstveno eksperimentu, bili su objedinjeni u naporu da se suprotstave tradiciji pripovijedanja velikih realističkih romana, kako ruske književnosti (Tolstoj, Dostojevski), tako i njihovih neumrlih francuskih prethodnika (Stendhal, Flaubert). Novi je roman odbacio usvojene i gotovo obvezne književne “konvencije”, poput fabule, razvoja likova, kronologije, podijeljenosti kontinuirane naracije na poglavlja i tome slično.
Problem čitanosti “nove proze” vidio se kada je Nobelovu nagradu primio Claude Simon 1985. Bio je malo čitan i malo je njegovih knjiga prevedeno.?Međutim, takva sudbina ne očekuje i Le Clezija zato što on, jednostavno, nije ostao sljedbenik ovoga književnog “pravca”, on je tek bio njegovo formativno razdoblje. No, njegova se preobrazba jedva mogla pratiti u hrvatskom prijevodu, zato što i nije bio prevođen. Posljednju njegovu knjigu objavio je Ceres, mali ali ugledni izdavač iz Popovače na čijem čelu stoji znalac francuske literature Drago Dumančić. Riječ je o zbirci priča “Mondo i druge priče” u prijevodu Zlatka Crnkovića, objavljenoj 1997.
Ako je tkogod uzeo u ruke baš “Monda”, njegova slika o Le Cleziju neće odgovarati onoj s kojom smo se upoznali davne 1987. u njegovu romanu “Groznica” koji je tiskala beogradska Prosveta u prijevodu Maristele Veličković. Naime, “Groznica” je drugi roman i druga knjiga Jean-Marie Gustave Le Clezija, pisana u duhu i tradiciji novoga romana. To je doista pomaknut roman koji spada u prvo od dva spisateljska razdoblja ovogodišnjeg književnog nobelovca. A spomenuta zbirka priča, svakako, bliža je tradicionalnom pripovijedanju.
Književni priručnici i tekstovi primjereni jučerašnjem slavodobitnom danu za Le Clezija naglašavaju da njegovih 30-ak knjiga treba, zapravo, podijeliti u dvije osnovne skupine. Prva je spomenuta eksperimentalna, kada je Le Clezio izašao na javnu scenu kao jedan od protagonista tada aktualne pariške literarne mode. Ovo njegovo stvaralačko razdoblje trajalo je od 1963. do 1975. Tada se u svojim prozama bavio ludilom, jezikom, pisanjem, a te je teme književno izvodio uz brojne formalne eksperimente. Dovodili su ga tada u književnu vezu sa suvremenicima, Georgesom Perecom i spomenutim Butorom.
U njegovu pohvalu pisali su tada apsolutni, ne samo pariški, kulturalni autoriteti kao Michel Foucault i Gilles Deleuze. No, tko je Le Clezija uopće mogao hvaliti dok je pisao o luđacima ako ne Foucault čije su knjige o ludilu, zatvoru i bolnicama opčinjavale mlade intelektualce kao vrhunski autoritet? Drugim riječima, Le Clezio je već nakon svog prvog razdoblja, obilježenog “novim romanom”, postao slavan pisac koji je mogao mirno nadopisivati jednoznačnu natuknicu o sebi koju su donosile sve tada aktualne enciklopedije.
No, pisac je napravio preokret i prošao drastičnu promjenu baš 70-ih godina prošlog stoljeća. Mnogi su ga proklinjali zato što je napustio vlastitu eksperimentalnu fazu i od postmoderne proze vratio se gotovo onoj modernoj, da ne velim arhaičnoj. Počeo je pisati o djetinjstvu, odnosno odrastanju i sazrijevanju, romansirao je putopise i istovremeno privlačio daleko, daleko širu publiku od onog malenog broja ljubitelja eksperimenta i svega nekonvencionalnog, pod svaku cijenu avangardnog.
Jednom riječi, Le Clezio se okrenuo publici, a publika, zauzvrat, to je uvažila i okrenula se njemu. No, zašto, odakle mu snaga da odbaci jedan već gotov i zaokružen opus i stvori novi, drugačiji? Mnogi promatrači književne scene razotkrivaju snagu ovoga pisca u njegovoj biografiji. A i on sam tvrdi da je tu promjenu izazvalo putovanje po Meksiku i Panami, odnosno susret s Emberas indijancima koncem 60-ih godina.
To je bilo iskustvo koje mu je promijenilo život, ali i “ideje o životu i umjetnosti, način na koji se druži s ljudima, ali i način na koji hoda, jede, spava, voli, pa čak i sanja”. Očito, riječ je o mističnom iskustvu o kakvom je u ono davno doba zborio slavni Carlos Castaneda. Čak je i lokacija ista, Meksiko, ili nešto dalje od njega. Iako rođen na Azurnoj obali, Le Clezio se s ocem kirurgom i gluhonijemom majkom preselio prvo u Bretanju, a potom još dalje, preko Atlantika, na Mauricijus. Jedno vrijeme obitelj Le Clezio živjela je i u Africi.
Mladi Le Clezio uredno je diplomirao na Sveučilišnom književnom koledžu u rodnoj Nici, a potom se preselio u SAD i predavao književnost. Predavao je i u Londonu i Bristolu. Trebao je zapravo postati sveučilišni pisac poput Johna Bartha, a onda je proputovao i doživio Meksiko. Sve se promijenilo. Više ga nije zanimala predavačka karijera, više ga nije zanimalo dotadašnje vlastito pisanje.
Švedska je akademija, očito, nagradila njegov preobražaj. Od nagrade Renaudot 1963. do jučerašnje Nobelove Le Clezio je praktično proživio dvije autorske karijere spojene u njegovoj živoj osobnosti. On nije poput Pessoe uporabio pseudonim za svoj drugi autorski lik, ostvario ga je pod vlastitim imenom. Akademija kaže da je nagradila “nove otklone, poetske avanture i senzualnu ekstazu” ovoga autora. Ona ga hvali kao istraživača humanosti s onu stranu vladajuće civilizacije.
Nagradila je posvećenost Le Clezija Drugom i Drugačijem, koje je pisac otkrio u sebi samom. Među djelima ističe njegove romane “Rat” (1970.), “Mondo” (1978.), “Pustinja” (1980.), “Onitsha” (1991.) i “Etoile Errante”. Treba tek dodati da je nobelovac Le Clezio ove godine objavio roman “Ista stara priča o gladi” u kojem istražuje francusku krivnju u proteklim kolonijalnim ratovima.
Zašto je Le Clezio iznenađenje? Zato što nije baš mnogo ljudi čitalo djela tog pisca teško izgovorljivog prezimena “Le Clezio”. Zašto tromost Nobelova komiteta? Zato što je praktično nagradio suborce i nasljednike Alain Robbe-Grilleta, utemeljitelja “novog romana” (Nouveau Roman), no njega samoga nije.
Jutarnji.hr clanak http://link.brightcove.com/services/link/bcpid1447672978http://www.brightcove.com/channel.jsp?channel=1417332101
Nimalo slučajno, Le Clezio se pojavio na književnoj sceni iste one godine kada je Robbe-Grillet objavio svoju gotovo programatsku knjigu “Za jedan novi roman”. Bilo je to 1963. Mladi, 23-godišnji Le Clezio objavio je tada svoj prvi roman, čiji naslov zvuči pomalo teorijski - “Verbalni proces” (Le Proces - Verbal). Le Clezio se i pojavio upravo kao dio književnog kruga tog velikog francuskog pisca i filmskog redatelja, kruga koji su činili Claude Simon (dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1985.), Michel Butor i Nathalie Sarraute, praktično kao njihova mlada nada i nastavljač netom uspostavljene tradicije “novoga romana”.
Na kolegiju moderne proze profesora Milivoja Solara Robbe-Grillet i Sarraute bili su obvezna literatura, no ne znam koliko je nas studenata komparativne književnosti pročitalo njihova djela. Ovi su pisci, a Le Clezio je krenuo od istog polazišta, težili prvenstveno eksperimentu, bili su objedinjeni u naporu da se suprotstave tradiciji pripovijedanja velikih realističkih romana, kako ruske književnosti (Tolstoj, Dostojevski), tako i njihovih neumrlih francuskih prethodnika (Stendhal, Flaubert). Novi je roman odbacio usvojene i gotovo obvezne književne “konvencije”, poput fabule, razvoja likova, kronologije, podijeljenosti kontinuirane naracije na poglavlja i tome slično.
 |
 |
Ako je tkogod uzeo u ruke baš “Monda”, njegova slika o Le Cleziju neće odgovarati onoj s kojom smo se upoznali davne 1987. u njegovu romanu “Groznica” koji je tiskala beogradska Prosveta u prijevodu Maristele Veličković. Naime, “Groznica” je drugi roman i druga knjiga Jean-Marie Gustave Le Clezija, pisana u duhu i tradiciji novoga romana. To je doista pomaknut roman koji spada u prvo od dva spisateljska razdoblja ovogodišnjeg književnog nobelovca. A spomenuta zbirka priča, svakako, bliža je tradicionalnom pripovijedanju.
 |
 |
U njegovu pohvalu pisali su tada apsolutni, ne samo pariški, kulturalni autoriteti kao Michel Foucault i Gilles Deleuze. No, tko je Le Clezija uopće mogao hvaliti dok je pisao o luđacima ako ne Foucault čije su knjige o ludilu, zatvoru i bolnicama opčinjavale mlade intelektualce kao vrhunski autoritet? Drugim riječima, Le Clezio je već nakon svog prvog razdoblja, obilježenog “novim romanom”, postao slavan pisac koji je mogao mirno nadopisivati jednoznačnu natuknicu o sebi koju su donosile sve tada aktualne enciklopedije.
No, pisac je napravio preokret i prošao drastičnu promjenu baš 70-ih godina prošlog stoljeća. Mnogi su ga proklinjali zato što je napustio vlastitu eksperimentalnu fazu i od postmoderne proze vratio se gotovo onoj modernoj, da ne velim arhaičnoj. Počeo je pisati o djetinjstvu, odnosno odrastanju i sazrijevanju, romansirao je putopise i istovremeno privlačio daleko, daleko širu publiku od onog malenog broja ljubitelja eksperimenta i svega nekonvencionalnog, pod svaku cijenu avangardnog.
Jednom riječi, Le Clezio se okrenuo publici, a publika, zauzvrat, to je uvažila i okrenula se njemu. No, zašto, odakle mu snaga da odbaci jedan već gotov i zaokružen opus i stvori novi, drugačiji? Mnogi promatrači književne scene razotkrivaju snagu ovoga pisca u njegovoj biografiji. A i on sam tvrdi da je tu promjenu izazvalo putovanje po Meksiku i Panami, odnosno susret s Emberas indijancima koncem 60-ih godina.
To je bilo iskustvo koje mu je promijenilo život, ali i “ideje o životu i umjetnosti, način na koji se druži s ljudima, ali i način na koji hoda, jede, spava, voli, pa čak i sanja”. Očito, riječ je o mističnom iskustvu o kakvom je u ono davno doba zborio slavni Carlos Castaneda. Čak je i lokacija ista, Meksiko, ili nešto dalje od njega. Iako rođen na Azurnoj obali, Le Clezio se s ocem kirurgom i gluhonijemom majkom preselio prvo u Bretanju, a potom još dalje, preko Atlantika, na Mauricijus. Jedno vrijeme obitelj Le Clezio živjela je i u Africi. Mladi Le Clezio uredno je diplomirao na Sveučilišnom književnom koledžu u rodnoj Nici, a potom se preselio u SAD i predavao književnost. Predavao je i u Londonu i Bristolu. Trebao je zapravo postati sveučilišni pisac poput Johna Bartha, a onda je proputovao i doživio Meksiko. Sve se promijenilo. Više ga nije zanimala predavačka karijera, više ga nije zanimalo dotadašnje vlastito pisanje.
Švedska je akademija, očito, nagradila njegov preobražaj. Od nagrade Renaudot 1963. do jučerašnje Nobelove Le Clezio je praktično proživio dvije autorske karijere spojene u njegovoj živoj osobnosti. On nije poput Pessoe uporabio pseudonim za svoj drugi autorski lik, ostvario ga je pod vlastitim imenom. Akademija kaže da je nagradila “nove otklone, poetske avanture i senzualnu ekstazu” ovoga autora. Ona ga hvali kao istraživača humanosti s onu stranu vladajuće civilizacije.
Nagradila je posvećenost Le Clezija Drugom i Drugačijem, koje je pisac otkrio u sebi samom. Među djelima ističe njegove romane “Rat” (1970.), “Mondo” (1978.), “Pustinja” (1980.), “Onitsha” (1991.) i “Etoile Errante”. Treba tek dodati da je nobelovac Le Clezio ove godine objavio roman “Ista stara priča o gladi” u kojem istražuje francusku krivnju u proteklim kolonijalnim ratovima.
| Preferiraju sredovječne bijelce Nije pitanje hoće li dobiti muškarac ili ne, pitanje je hoće li je dobiti Amerikanac - bio bi mogući sažetak tekstova koji su najavljivali ovogodišnju Nobelovu nagrada za književnost. Naime, Horace Engdahl, tajnik Nobelova odbora, za agenciju AP posprdno, služeći se cijelim nizom stereotipa, progovorio je o američkoj književnosti. Čudljivi odbor doista nije izabrao američkog književnika, već?široj javnosti nepoznatog Francuza Jean-Marie Gustavea Le Clézija čije se ime baš i nije spominjalo u ovogodišnjim nagađanjima. Pogođene su samo pretpostavke da će nagrada i ove godine ostati u Europi koja je, prema tajnikovu mišljenju, i dalje književni centar svijeta. Zbog pompe koja svake godine prati objavu imena i ceremoniju u prosincu, Nobelovu se nagradu uspoređuje s Oscarom, a jedina je razlika, kako je svojedobno napisao švedski novinar, to što Akademija voli napraviti najneočekivani izbor. Engdahl je odgovorio kako svi “uvijek paradi plastične kirurgije na dodjeli Oscara pretpostavljaju staromodnu ceremoniju s kraljem, kraljicom i profesorima u fraku”.  U izboru laureata književnost je samo jedan u nizu potrebnih elementa. Uz vrijednost i važnost pojedinog opusa, vodi se računa o rodu i rasi, zemlji iz koje kandidat dolazi, političkim preferencama i prethodnim dobitnicima. Najčešće je, ipak, dobije stariji muškarac koji piše prozu na engleskom jeziku ili je barem iz neke velike europske zemlje.?Sam izbor traje godinu dana. Prvo stižu prijedlozi pojedinaca i organizacija, koji imaju pravo glasa. Nakon toga se sastavlja lista s oko 200 kandidata koja se u proljeće suzi na dvadesetak imena. Neposredno uoči ljeta u bubanj ulazi pet imena. Laureat mora dobiti natpolovičnu većinu glasova članova odbora.?Kandidat koji se na toj listi nije pojavio barem dvije godine zaredom, ne dolazi u obzir. Informacije o nominacijama tajna su sljedećih 50 godina. Što se tiče ovogodišnjeg laureata, Engdahla su novinari na proglašenju pitali kako će ta odluka biti prihvaćena u?SAD-u. Pravio se zbunjen i odgovorio: - Ne znam. Nisam svjestan da danas postoji antifrancuski osjećaj u?SAD-u.?Osim toga, on je kozmopolit. I nije baš francuski pisac jer živi i u Meksiku.?Bio bi tužan kada bi se netko naljutio. Laureat, pak, u prvim reakcijama naglašava da je veoma dirnut i iznimno polaskan. (A. Piteša) |
| Devet Le Clezijevih prethodnika 2007. Doris Lessing Engleskoj književnici bilo je 87 kad je dobila Nobela 2006. Orhan Pamuk Turski književnik danas predaje na Columbia Universityju 2005. Harold Pinter Najizvođeniji engleski dramski pisac 2004. Elfriede Jelinek Austrijska feministkinja i književnica 2003. J.M. Coetzee Južnoafrički književnik bavi se etičkim dvojbama 2002. Imre Kertesz Mađarski nobelovac preživio je fašistički i staljinistički teror 2001. V. S. Naipaul Engleski pisac piše putopise i sociološko-filo-zofska djela 2000. Gao Xingjian Kineski pisac koji živi i radi u Francuskoj 1999. Günter Grass Njemački pisac odlično poznat u Hrvatskoj |
irida
bglavac
