Kada nas djeca pitaju “zašto smo šutjeli?”

Prvo su uveli digitalni novčanik i vozačku, a zatim digitalni ID za sve građane. Nisam se pobunio. Bilo mi je lakše – manje papirologije, manje čekanja u redovima. Sve je izgledalo praktično i moderno.

Zatim su uveli digitalnu valutu, i kroz sustav digitalnog novčanika i digitalnog ID-a, počeli su pratiti sve naše transakcije. Ni tad se nisam pobunio. Nisam imao mnogo novca; mislio sam si – neka se bune oni koji ga imaju, pokvareni političari i poslodavci. Barem više neće moči krasti i muljati.

Sljedeći korak bio je nadzor naših svakodnevnih života: što kupujemo. Kamo putujemo, i kako. Kako se ponašamo na internetu, što gledamo i slušamo. No nisam se pobunio – jer nisam imao što skrivati, rijetko sam komunicirao na društvenim mrežama, a medije gotovo da i nisam pratio, a još manje komentirao njihove objave.

Ali onda su odjednom počeli određivati što smijemo kupiti i koliko, gdje smijemo putovati i kako, što smijemo čitati, gledati pa čak i slušati. Odluka više nije bila stvar slobodne volje, već je postala ili obaveza, ili zabrana.

I tada sam shvatio! A, onda sam pogledao svoju djecu, pitajući se: zašto sam šutio? Kako će oni živjeti u svijetu koji smo dozvolili da se izgradi? U svijet u kojem je svaka odluka praćena, svaka greška kažnjiva, svaki izbor ograničen? U svijet u kojem sloboda nije ništa više od algoritma?

Ali buniti se više nije imalo smisla… Protiv koga, čega? Kada je sve bilo automatizirano i neumoljivo. Jedna kriva misao, jedna riječ – i našao bi se isključen iz sustava, na ulici. Bespomoćan.

SREĆOM, VREMENA JOŠ IMA, ALI VRIJEME JE SADA!

Dok većina šuti, pred našim očima nastaje novi svijet — tehnokratsko društvo u kojem više ništa neće pripadati čovjeku, pa ni on sam sebi. Svaka odluka, svaka transakcija, svaki korak — bilježen, analiziran i ocijenjen.

Digitalni ID, centralne digitalne valute (CBDC), pametni gradovi i umjetna inteligencija zajedno tvore sustav koji ne poznaje privatnost, slobodu ni slučajnost.

U tom svijetu naša će djeca odrastati u potpunom nadzoru. Neće znati što znači anonimnost, slobodna misao, ni tišina bez ekrana.

Svaki njihov korak bit će praćen, svaka odluka ograničena “dozvoljenim” algoritmom. Škola će ih učiti poslušnosti, a ne razmišljanju. Umjetna inteligencija odlučivat će što je istina, a digitalna valuta — što smiju kupiti, gdje mogu putovati, koga smiju podržati, ALI SAMO AKO DANAS NE DIGNEMO SVOJ GLAS, jer sutra će možda biti kasno.

Kako ćemo ih pogledati u oči kad nas pitaju: “Zašto ste šutjeli?” Kako ćemo im objasniti da smo se bojali? Da smo šutjeli jer nismo htjeli izgubiti račun na društvenim mrežama? Jer smo se bojali da ćemo ostati bez posla, bez reputacije, bez komfora?

Što vrijedi komfor ako sloboda nestane? Ima li uopće komfora bez slobode?

Što vrijedi posao i plaća ako dijete više ne smije misliti? Ako ne možemo odlučiti što ćemo kupiti i koliko?

Naša djeca neće živjeti u svijetu koji smo im obećali. Neće disati zrak slobode, nego algoritme kontrole. Neće birati put, nego će im ga aplikacija dodijeliti. Neće sanjati o budućnosti, nego će je sustav planirati umjesto njih. Ako ne progovorimo. Ako ostanemo pasivni. Puki promatrači. Ako ne počnemo komunicirati, komentirati i razgovarati. Postavljati pitanja!

Tehnokracija ne dolazi uz buku oružja, već uz tišinu pristanka. Korak po korak, klik po klik, dok jednog dana ne shvatimo da više nemamo što izgubiti — osim onoga što smo sami predali.

Ovo nije “borba” za politiku. Ovo je borba za dušu čovjeka Za pravo da mislimo, osjećamo, biramo. Za svijet u kojem će dijete moći pogledati nebo, dotaknuti drvo, vjerovati čovjeku, bez da sustav sve to bilježi, vrednuje i usmjerava.

Zato, sada — dok još možemo — moramo govoriti, povezivati se, dijeliti istinu, učiti jedni druge hrabrosti. Jer ne branimo sebe. Branimo njih — one koji još ne mogu birati, koji se još ne mogu pobuniti, one koji računaju na nas, svoje roditelje, svoju obitelj, bližnje, a koji će živjeti u svijetu koji i kakav ćemo im mi ostaviti.

Vrijeme nije za podijele, vrijeme je da se ujedinimo oku budućnosti vlastite, naše djece!

Vrijeme šutnje je prošlo. Vrijeme odgovornosti je sada. Izgovora nema. Ja svojoj djeci nemam namjeru opravdati se, kada me pitaju gdje sam bio, i što sam radio. A vi?

https://2012-transformacijasvijesti.com/