”Ovo je tako lijepo da to moram podijeliti. Tko može shvatiti, neka shvati”, napisala je Bernardica Juretić te objavila priču:

Nedostajalo je 5 minuta do 16 sati. Dvadesetak djece, svi iz 3a, tog popodneva su bili jako uzbuđeni, nemirni, bučni. Točno u 16 u učionicu je ušla vjeroučiteljica kako bi započeo najavljeni pisani test iz vjeronauka. Oni koji ga prođu bit će pripuštenu na Prvu sv. pričest. Isti tren je nastupila opća tišina i sva djeca u s nestrpljenjem iščekivala pitanja.

1. pitanje: “Tko je Bog?” počela je diktirati učiteljica.

2. pitanje: “Kako znate da Bog postoji ako ga nitko nikada nije vidio?”

Nakon dvadesetak minuta sva djeca su učiteljici predala odgovore. Ona ih pročita jednog po jednog. Prvih 19 bili su manje-više ponavljanje onoga što ih je vjeroučiteljica poučavala na satovima vjeronauka:

“Bog je naš Otac, stvorio je nebo i zemlju, more i sve što postoji.” Svi odgovori su bili vrlo slični i svi su zaslužili da budu pripušteni na Prvu pričest.

Potom učiteljica prozove Luku, sitnog, vrlo živahnog plavog dječaka. Zamolila ga je da dođe do njenog stola i predala mu je njegov test te ga zamolila da, glasno, pred svima, pročita svoje odgovore. Luka, u strahu da će se osramotiti pred cijelim razredom, te da neće ići na Prvu pričest, brizne u plač. No, učiteljica ga ohrabri te on, ipak, jecajući počne čitati:

“Bog je poput šećera kojega mi mama svako jutro otopi u mlijeku za doručak. Ja ne vidim šećer u šalici ali, ako ga mama slučajno zaboravi staviti, odmah osjetim njegov nedostatak. Eto, tako i Bog iako ga ne vidimo. Ako ga nema, naš život je gorak, bez ukusa.”

Veliki pljesak je odjeknuo učionicom, a učiteljica je zahvalila Luki na originalnom, jednostavnom i tako istinitom odgovoru. Potom je dodala:

“Vidite djeco, ono što nas čini mudrima nije da znamo puno stvari, nego da smo uvjereni da je Bog dio našega života.

Nemojmo zaboraviti dodavati ovaj ŠEĆER u naše živote!” Facebook