Mi mlađi novinari ‘’Studentskoga lista’’ i ‘’Poleta’’, bili smo redoviti gosti zagrebačke ‘’kockice’’ ili Centralnog Komiteta Hrvatske, koji se nalazio pokraj rijeke Save na ondašnjem šetalištu Karla Marxa i u toj komunikaciji sa političkim rukovodstvom Hrvatske mi smo, također, bili upućeni i na suradnju sa Mirom Šuvar koja je radila u Informativnoj službi ovog Komiteta.
Uglavnom je tu bilo riječi o praćenju i analiziranju tekstova iz naše dnevne štampe i mi bismo komentirali te slučajeve i općenito se može reći, da je dugo vremena naša suradnja bila na našu obostranu korist i po tome se nismo mnogo razlikovali od ostalih hrvatskih novinara koji su također bili česti gosti tog Komiteta koji su redovito izvještavali javnost o njegovom radu i tu mi nismo bili ništa posebno, ali je bilo posebno to, da smo mi jako mladi ljudi koji se zanimaju za politiku. Na primjer, kolega Dejan Jović je tada imao svega 15 godina, ali smo mi držali kako je on svakako vrijedan pažnje pa smo ga vukli svugdje za sobom u uvjerenju, da pije sa samog izvora, a ne da interpretira političke događaje tek iz druge ili treće ruke. Ja sam bio nešto stariji, možda sam imao nekih 23 ili 24 godine.
Kasnije je jedan dio nas koji smo radili u Centru društvenih djelatnosti prihvaćen kao službenici toga Komiteta s obzirom, da smo postali njegova tzv. radna zajednica pa su naši prostori postali i sobe tog Komiteta i tu smo imali također i svoje radne prostore.
Nakon sloma hrvatske frakcije, tamo negdje u proljeće 1985. godine, mi smo izbačeni iz te zgrade i nama je zabranjen pristup u zgradu CK sasvim suprotno očekivanjima, da uposleni njegovi radnici i dalje dolaze tu na posao kada već imaju svoje prostore i svoje sekretarice. Međutim, od te se prakse u našem slučaju odustalo kada smo procijenjeni kao radikalan desni elemenat koji radi na disoluciji Jugoslavije, a sa tim je onda došao i problem rada sa novinama ‘’Polet’’ koje su preko noći prešle u ruke Zorana Simića, dok je časopis ‘’Pitanja’’ preuzeo Milović.
Dakle, mi smo odbačeni kao strani element, iako je istina da smo godinama držali taj Centralni komitet i cjelokupnu hrvatsku politiku koja se u to vrijeme trebala nekako odnositi prema narastajućim snagama jugoslavenskog centralizma i unitarizma i u tom radu i u tim političkim konstelacijama jedan dio nas bio je upućen i na suradnju sa gospođom Šuvar koja je uglavnom bila ugodna sugovornica.
Okolnosti su, također, bile te da je ona bila žena hrvatskog političkog moćnika Stipe Šuvara, dok sam ja takoder bio i njegov student na odsijeku sociologije kao i gospodin Orešković. Znači, te su spone bile daleko dublje od onih površnih političkih susreta kakvi oni već postoje u javnom životu. Da ja taj odnos nisam shvatio površnim, možda najbolje govori slučaj moje diplomske radnje koju sam obranio kod Šuvara, a koja nosi naslov ‘’Pojam samoupravljanja u djelu Vladimira Bakarića’’. Dakle, nema nikakve sumnje u to, da sam bio sasvim odani član te Partije koja me se usput budi rečeno pokušala riješti, vidimo i na kakav način, proglašavajući me psihotikom.
Zašto? Pa zato, jer mnogima nije odgovarao stav o mogućoj disoluciji države u kojoj se svaka republika osamostaljuje kao posebna država. Taj stav mnogima nije odgovarao, s obzirom da su bili upućeni u dogmu Titove Jugoslavije, koju su pošto-poto htjeli zadržati u ugodnom sjećanju, iako ih je stvarnost osporavala na gotovo svakom koraku. Drugi razlog je bio taj, da je unekoliko trebalo zaštititi Šuvara kao budućeg jugoslavenskog političkog lidera od takvih polemičara i konfliktnih ljudi kakvi smo bili mi u hrvatskoj frakciji i njemu nikako nije odgovarala stigma političkog lidera koji samo nanosi problem u javni prostor države, a koja je ionako opterećena beskonačnim političkim sukobima i trzavicama.
Dakle, svakako su Stipine političke ambicije bile razlogom zašto je uopće došlo do sloma ove frakcije i zašto je javnosti to kasnije bilo prezentirano kao ‘’riješavanje od luđaka’’. U razgovorima koje sam tada imao sa Ervinom Peratonerom saznao sam, da je to i inače slučaj kod birokratiziranih partija sa socijalističkom ideologijom, jer se i Staljin bojao svoga aparata. Pri tome su mnogi smetnuli s uma specifične socijalne i političke prilike koje mogu dovesti u pitanje cjelokupnu zgradu realnog socijalizma pa su ovakvi slučajevi kao što je bio naš slučaj samo doljevanje ulja na vatru i daljnje slabljenje političkih institucija radničke klase Hrvatske. Od te spoznaje dobar dio nas je došao do istine, da vrlo vjerojatno jedna takva birokratizirana i troma partija, koja proizvodi slučajeve tamo gdje ne treba, neće preživjeti neoliberalnu stvarnost, koja je bila na dnevnome redu i doista tako se i dogodilo.
Sa slomom socijalizma, tamo negdje početkom 90.-tih godina, CKH više nije prodavao novine ‘’Komunist’’, nego je stao prodavati krumpir i luk, jer je prostor CK pretvoren od suvremenog političkog foruma u jednu veliku luksuznu samoposlugu.
Mira Šuvar je tako došla na Zavod za zapošljavanje, a onda je preko noći odlučila postati novinarkom pa se učlanila u novinarsko udruženje i počela sa novim radom kao nezavisni novinar. Iz tog perioda koji je trajao možda nekih dvadesetak godina nastao je znatan rad kao što je i realizirano obilje razgovora od slučaja sa Hertom Has do ljudi u Vatikanu pa bi svakako bilo jako dobro kada bi javnost bila upoznata sa tim radovima kako bi se mogla donijeti valjana ocjena o njegovoj vrijednosti.
A nama, koji smo morali prebjeći u drugu državu i na drugu hemisferu, ostaje jedino još da se prisjećamo tog burnog vremena i da sumiramo svoja iskustva sa ljudima, koji su direktno odgovorni za novonastalu situaciju bratoubilačkog rata kod nas, iako su svakako postojale i drugačije solucije razrješenja jugoslavenske krize, da nije bilo bezobraštine, slavoljublja, nepotizma, malicioznosti, ljubomore i zavisti političkih lidera koji su mislili, da je prostor države plato njihove beskonačne samovolje i prostor isticanja njihove tobožnje posebnosti i stručnosti. Na svu sreću, ipak smo preživjeli tu neizmjernu uobraženost, dok mnogi moraju ponovno krenuti od početka.
iz moje knjige "AGAMEMNON"
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic23.php
bglavac
edin.kecanovic
