Genadij Georgijevič Majorov je poznat kod nas po svojem predivnom radu “Formiranje srednjovjekovne filozofije” u kojoj je dat prvi sovjetski socijalno-povijesni zasnovan pregled srednjovjekovne filozofske misli koja je odigrala vrlo značajnu ulogu u teologizaciji filozofije. Istraživanje filozofske latinske patristike kao jednog svjetskog pogleda i metodološkog modela zapadnoeuropske srednjovjekovne filozofije i prema poznavanju Majorova, nije bilo poduzimano. Dobro poznata knjiga M. Grabmanna “Povijest skolastičkemetode” pored svih svojih neospornih vrlina daje predstavu uglavnom o metodoškom modelu skolastike i ne obuhvaća znatan dio pitanja pogleda na svijet koja je postavila patristika.
Sličan nedostatak ima i rad F. Overbecka koji dopunjava Grabmanovuu knjigu, dok je jedna vrijedna analiza pretpovijesti srednjovijekovne filozofije data kod D.Knowlesa, “Evolucija srednjovjekovnog mišljenja”, ali se ne proširuje na latinsku patristiku i ne dodiruje probleme njene svojstvenosti. Nešto slično se može reći i za Kembrideovu povijest pozne grčke i rane srednjovjekovne filozofije pa onda od specijalnih istraživanja treba spomenuti rad E. von Ivanka u kojem se patristika razmatra kao najvažnija etapa transformacije antičkoga platonizma u srednjovjekovni.
Što se ruskog iskustva tiče u ruskoj literaturi istraživanja latinske patristike uopće nema, izuzev rada S. S. Averinceva “Poetika rane vizantiskoi literature” koja je posvećena estetičko filozofskoj misli grčke patristike i u kojoj ima interesantnih mišljenja što se odnose na patrističko filozofiranje u cjelini. Majorov smatra da razmatranje srednjovijekovne filozofije kao filozofije jednog određenog vremenskog perioda srednjeg vijeka zahtijeva da se prethodno precizira sam termin “srednji vijek” pa se onda obično uzima datum pada zapadnorimskog carstva 476. godine i datum krunisanja Karla Velikog 800. godine, mada je osobenost srednjeg vijeka prije svega u svojevrsnom načinu filozofiranja koja se očituje u povezanosti filozofije sa religioznom ideologijom zasnovanom na principima otkrovenja i monoteizma.
Povijesno uvjetovana saživljenost filozofije i teologije koja je ponekad bila mirna, a ponekad zapala u otvorenu konfrontaciju kao u slučaju Abelara ili Sigera Brabantskoga, ali uvijek neravnopravna i gotovo uvijek vazalska, pridavala je filozofskoj samosvjesti srednjeg vijeka neponovljiv kolorit po kojem je nju lako razlikovati od filozofske refleksije antike i novog vijeka.
Za Majorova, međutim, početak srednjovjekovne filozofije treba vidjeti u 1. i 2. stoljeću nove ere, a njen završetak u 14. i 15. stoljeću. Bez ikakve sumnje, srednjovjekovna filozofija je u svom osnovu filozofija feudalnoga društva, “…ona je ideološki preobraženi odraz bića feudalnoga čovjeka…” (str.10). Odatle i pitanje o regresu ili progresu filozofske kulture toga vremena i autor kaže:
“Srastanje filozofije sa teologijom i mistikom u patristici i poznim paganskim školama po kasnećim kriterijima antike bilo je otvorena degradacija i pad, ali po prestižućim kriterijima klasičnoga srednjega vijeka teologizacija filozofije i time njeno prilagođavanje novim crkvenim uvjetima kulture bili su progresivana pojava.” (str.11.).
Filozofija srednjeg vijeka nije niti mogla u uvjetima feudalnog teokratskog društva biti drugačija, nego što je bila. Prema tome, njena reakcionarnost ili progresivnost u usporedbi sa antičkom filozofijom mora se ocjenjivati u suglesnosti sa našom ocjenom feudalizma koji je u odnosu na robovlasničku formaciju bio bez ikakve dvojbe progresivna pojava čak i u kulturnom pogledu. Za Europu on je bio doba postupnog uvlačenja u kulturnu sferu ogromne mase naroda koji su se ranije nalazili na udaljenoj periferiji civilizacije. Antički svijet bio je progutan i rastvoren od strane barbara i mada novostvoreni rastvor, već više nije imao kulturnu obojanost antičkog svijeta, on isto tako nije imao ni kulturnu bezbojnost barbarskog svijeta.
Osobine karakteristične za srednjovjekovno mišljenje jesu retrospektivnost i tradicionalizam tj. okrenutost prema prošlosti, a najstarija je Biblija pa je zadatak egzegeze da otkrije i objasni sveta pismena i taj predmet je uvijek bio tekst ili riječ. U tom smislu srednjovijekovna filozofija je tako-reći filološka, “ljuboslovesna” literatura.
U književnoj formi komentara i glosara napisan je znatan dio ovih djela, ali se time ne iscrpljuje prinos egzegetizma. Može se bez preuveličavanja reći da je cjelokupna intelektualna kultura srednjeg vijeka egzegetska. Kakva god bila književna forma djela za autore te epohe bila je nepisana norma citiranje Biblije i crkvenih otaca u interpretiranju odgovarajućih mjesta u duhu branjenih teza.
Pored tradicionalizma i retrospektivnosti u specifične odlike srednjovijekovnog načina filozofiranja spada didaktizam, učiteljstvovanje i poučnost. Gotovo svi poznati mislioci ove epohe bili su ili propovjednici ili predavači u bogoslovnim školama i na sveučilištima. Djela su pisana u formi “homilija” i “didaskalija”, propovjedi i učiteljske pouke. Mislilac je prije svega učitelj pa odatle toliko značaj problemima forme diskusije i izlaganja.
Čak ako se srednjovjekovna filzofija tretira modernistički i ako se ocjenjuje suvremenim kriterijima, ona ni u kom pogledu ne ispada potpuno iz općeg toka filozofskog razvoja. Pozitivizam se svakako može smatrati nasljednikom jedne od strana srednjovjekovnog načina filozofiranja. Također, čvornu teoriju suvremene fenomenologije, teoriju intencionalnosti pokrenuli su i djelomično razradili u 13. i 14. stoljeću P. Oreol i Ockam. Kasni srednji vijek je davno prije Russela poznavao razliku između gramatičke i logičke forme rečenice kao što je Ockamova škola utvrdila isti odnos između “događaja” i “atomarnih rečenica” koje Wittgenstein utvrđuje u svome Traktatu. Također i egzistencijalistička ideja otuđenosti i zabačenosti ljudske egzistencije je eho srednjovijekovne ideje o vječnoj čovjekovoj grešnosti i prolaznosti.
Majorov je htio da ovu analizu sprovede tako da bi čitateljstvo moglo steći jasnu predstavu o kojem je socijalno povijesnom temelju i iz kojih idejnih i svjetsko poglednih uvjeta nastao taj način filozofiranja, što je bilo u ranim stadijima svoga postojanja, tko mu je dao kanonsku formu i kako se on transformirao u srednjem vijeku. Pored ovoga u knjizi je uglavnom riječi o zapadnoj latinsko-jezičkoj filozofiji, a grčka filozofija biva navedena samo u neophodnosti kada se treba utvrditi porijeklo ove ili one ideje latinske patristike ili pokazati da su te ideje bile karakteristične ne samo za Latinjane, nego i za čitavo rimsko carstvo koje je ulazilo u srednji vijek. Analiza se dovodi približno do sredine 6. stoljeća.
Srednji vijek je, dakle, jedno burno razdoblje ljudske civilizacije koju potresaju mnogi ratovi, socijalne promjene, velike seobe naroda koje ostavljaju duboke tragove. Sa padom rimskog carstva nasljednici antičke civilizacije postali su Bizant i kršćanska crkva. Majorov pokazuje kako se patristika razvijala paralelno sa grčkom i latinskom helenističkom filozofijom. Saznajemo tako da to nije bilo carstvo bijede i zatucanosti, nego da su tada bila postavljena mnoga ključna pitanja filozofije vrlo važna u novovjekovnom periodu sve do naših dana.
ISBN 978-953-8100-43-7
iz moje knjige "RUSKA ZORA"
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php
bglavac
edin.kecanovic
