Postoji u britanskom subjectu dosta stvari koje nam se čine nejasnima i nelogičnima i može se onda reći, da ni samim Australcima nije sasvim jasno što je fundamentalna poruka kapitalizma ili što je to što tvori njegovu esenciju.

O tome je prije nekih stotinjak godina jako uvjerljivo pisao Max Weber u svojoj knjizi „Protestantska etika i duh kapitalizma“ kada je na primjeru Benjamina Franklina tumačio, da je esencija kapitalizma štednja za razliku od uobičajene predstave o kapitalizmu kao društvu obilja i bezgranične potrošnje. Dakle, postoji kao velika vrijednost individualni rad, štednja koja stvara kapital i konačno oplodnja tog kapitala kroz nove investicije. To je, dakle, sva esencija kapitalizma za razliku od uobičajene slike tog društva kao društva bezgranične potrošnje, zadovoljstva i ugode, masovne kulture Coca-cole i hamburgera, krimi filmova i sporta, a i ovo sve navedeno je produktivno i stvara novu vrijednost, ako je na kapitalski način.

Da bih ilustrirao koliko su ljudi današnjice i u ovoj velikoj i bogatoj zemlji kao što je Australija daleko od ovih Weberovih istina, neka posluže ovi primjeri:

I tako sam ja jednom igrao tenis na jednom gradskom igralištu pa mi teniska loptica nezgodno padne na jednu stranu igrališta, ali je slučaj htio da i iz susjednog igrališta također padne lopitica i to baš također na tu stranu pa ja pokupim obje i obratim se jednom od igrača:

„Poštovani prijatelju, koja je vaša lopica?“, jer one su bile nešto različite, ali se ne malo iznenadih kada dobijem ovakav odgovor:

„Ona koja je skuplja.“, jer je tom igraču svakako bilo stalo do toga, da dokaže kako je puno bolji i puno vrijedniji od drugih bar svojim skupim teniskim lopticama, iako niti one jeftinije nisu bile ništa gore od tih skupih.

A drugi primjer je primjer jednog adelaidskog mladića koji mi se potužio da predsjednik Trump jede samo junck food kao što su hamburgeri, chips i diet Coca-cola.

Ja sam tada pomislio: „Pa što je problem sa tom hranom, ako nam je poznato, da se jedan prosječni McDonald's sastoji od salate, kolutova paradajza, kečapa, finog prženog mljevenog mesa i prvoklasnih kruščića sa mrvicama kima?“

Po čemu bi se, dakle, ta hrana trebala zvati „smeće hrana“, jer je svakako istina da se ona naziva tako, budući je relativno jeftina, dok bi ručak u ekskluzivnom restoranu koji košta nekoliko desetaka puta više bio tzv. „zdrava ishrana“. Također je istina, da postoje ljetne majice za 2 dolara na primjer kao i za 200 dolara, ali nam ništa ne garantira, da su ove skuplje također i bolje.

Tako da ja danas mislim kako je svakako važno ponovo se vratiti izvornom kapitalizmu i njegovoj izvornoj etici koja osuđuje rasipništvo i raskalašenost, a svu svoju misiju vidi u individualnom radu i trudu oko vlastitog boljitka, boljitka obitelji i države, štednji i konačno, novom radu koji doprinosi vlastitom i opće-društvenom razvoju.

Zlatan Gavrilović Kovač

http://blog.dnevnik.hr/prokleta-od-daljina/2018/01/1632121771/ona-loptica-koja-je-skuplja.html