Svijet je poput razbijenog ogledala, što se više saginjemo da pokupimo komadiće, to se dublje ranjavamo. U tom mozaiku krhotina, svatko ima svoj mali svijet, pažljivo skrojen od sitnih radosti i osvojenih tišina. Možda je to stan pretrpan knjigama koje nitko ne posuđuje, balkon na kojem kava nikada ne hladi do kraja ili samo poznati šum ključa u bravi, dovoljan da utopi buku vanjštine.

Veliki svijet ne trpi takve džepove skloništa. Njegovi su apetiti neumoljivi, guta povjerenje, drobi nade, isisava vjeru u ono što smo gradili. On ne nudi zaklone, tek iluziju sigurnosti, s etiketa na proizvodima i obećanja s usana koje ne pamte što su izgovorile.

I zato se uvijek vraćamo, ogoljeni, umorni, ponekad s tek šakom prašine tamo gdje su nekoć bile ruke pune snova. Ali vraćamo se kući, ondje gdje zidovi znaju naša imena, gdje sjenke padaju na isti način već godinama, gdje čaj još uvijek miriše na djetinjstvo, a ogledalo nas pamti onakvim kakvi jesmo, a ne onakvim kakvim nas želi vidjeti svijet.

Tu je naš ponos.

U crkvici tišine koju gradimo ciglicu po ciglicu, u obećanju koje dajemo sebi svako jutro. Što god nam oduzeli, ostaje nam ono što nikad nisu mogli dotaći.

Sposobnost da iz pepela napravimo dom, iz rane mudrost,a iz kraja početak.

Matija Geric