Htio bih reći par riječi o toj grčkoj mitologiji kod Orfeja. Po shvaćanjima koja se svode na Orfeja i koje se smatra starijim od Hezioda ukoliko se drži, da se ovaj rodio u isto vrijeme kao i Heraklo, bio bi početak svega ovog. To se može smatrati varijantom koja se dodaje, ako se slici ‘’zbivanje’’- ‘’rađanje’’,’’ physis’, ‘’genesis’’’ naglasi moment vremenskog slijeda koji upućuje na tok rijeke kao na primjer kod Heraklita. Onda postaje voda što teče simbol stvaralačkog procesa: svijet je neprestani pritok stvorenja koja izlaze na vidjelo iz sveobuhvatnog vodenog elementa.

Tome odgovara Homerova predodžba, da je Ocean početak svih stvari. U orfejskoj teologiji poprimila je, međutim, ta predodžba fantastične oblike. Po jednoj predaji bila je već uz vodu tvar, ‘’hyle’’ i od njih dviju nastala je zemlja; iz vode i zemlje proizašao je troglavi zmaj nazvan Vrijeme, što ne stari, i Heraklo, vjerojatno simboli nužnog, naime neodoljivom silom izazvanog nastupanja u vremenskome redu.

Prema drugoj tradiciji postao je iz vode Glib, a od oboje nastao je zmaj Heraklo-Kronos, koji je iznio ogromno jaje, što se razbilo udvoje te je od jednog dijela nastalo Nebo, Uranos, a od drugog Zemlja, Geja, a onda se nastavlja rod bogova slično kao i kod Hezioda.

Postoji i verzija koja se može smatrati parodijom orfičke teogonije u Aristofanovim ‘’Pticama’’:

 „Bio je najprije Haos i Noć i Ereb i Tartar

nije još bilo ni zemlje ni zraka ni Neba.

 U krilu Ereba mrka je Noć vjetrovito iznjela jaje

iz kog je s vremenom onda čeznutljivi nikao Eros

s krilima zlatnim na plećima sličan vrtlogu brzom

s noćnim u širokom Tartaru krilima Haosom združen

on je izlegao rod i svjetlo izdao ptičji.

 Bogova nije još bilo tad, dok nije Eros

sve izmijenio, onda su Ocean, Uran i zemlja

nastali i nepropadljivo bogova pleme.“

Zlatan Gavrilović Kovač