Ono što je u postojanju, postoji i to je ono što je stvarno. Ako možemo demonstrirati da nešto jest u postojanju, tada to postoji i to je istina. Ako nešto ne može biti demonstrirano kao nešto što postoji tada to nije istina. Vjerujem da možete percipirati ovu jako jednostavnu logiku putem koje možemo odrediti je li nešto istinito ili ne. Ako ne možete demonstrirati zamišljenu moguću realnost kao stvarnost, onda se radi o vjerovanju i ono neće moći postati stvarnost, osim ako ga ne uspijete manifestirati. Ako nešto u što vjerujemo proglasimo istinom, tada ne znamo što je istina, ne poznajemo njezin koncept, ne poznajemo njezino određivanje, također ne znamo niti što je to vjerovanje.
Vjerovanje je nešto što se ne može demonstrirati kao stvarnost i istina, istovremeno to je vjerovanje vezano uz realnost i istinu te je ograničava zbog odanosti i povjerenja koje osoba daje toj imaginaciji u silnoj želji da ona bude stvarna i istinita.
Stvarnost ne funkcionira na taj način. Stvarnost ne funkcionira na temelju nečega što jako želimo ili čeznemo da bude istina. I ne samo to, mnoga vjerovanja su potpuno suprotna univerzalnoj istini u svojoj uzročnosti i logici te kao takva se ne mogu održati niti demonstrirati kao logična mogućnost realnosti i istine.
Postoje i ispravna vjerovanja kao mogućnosti koja vodi do istine i to čine sve dok nismo "zakvačani" i vezani za njih.
Predsokratovski grčki filozof Demokrit je možda zamislio koncept atoma, no sve dok ta mogućnost nije mogla biti demonstrirana ona je bila ,u najmanju ruku, iskreno vjerovanje. Kada se je ta mogućnost mogla demonstrirati , tek tada je možemo percipirati kao istinu. Drugim riječima, kada zamišljam nešto i kada to proglasim istinom bez verifikacije , tada to postaje moja "istina", čak i onda kada je uvijek i zauvijek neistinita i samo imaginacija. Istina nije istina bez verifikacije i demonstracije njezinog postojanja u stvarnosti.
Svatko može proglasiti nešto istinitim i realnim, no pitanje je može li to demonstrirati i verificirati. Istovremeno, svatko može vjerovati da je nešto istina, dajući tome slijepo povjerenje i odanost. No tada, prisutna je vezanost za moguću nerealnost koju osoba smatra da je stvarna.
Nisam protiv opravdanih vjerovanja, onih za koje ljudi nisu vezani i koja ih ne ograničavaju. Uvijek ponavljam, treba prepoznati razliku između mogućeg, vjerojatnog, te stvarnoti i istine.
Dvije su vrste vjerovanja:
1. Legitimna vjerovanja u svojoj vjerojatnosti, ona za koja nismo vezani i koja nam omogućuju da otkrijemo istinu ili da ona ostanu kao vjerovanja i imaginacija, no nikada ih ne uzimamo kao doslovnu istinu ili ono što je stvarno.
2. Vjerovanja bazirana na vezanosti gdje smo zarobljeni lojalnošću i slijepim vjerovanjem, te ih pokušavamo učiniti, kreirati i generirati kao realnost iz naše imaginacije. Pokušavamo implementirati fantaziju u realnost nastojeći proglasiti nešto stvarnim, dobrim ili lošim, ispravnim ili neispravnim.
Svakako, dobro je imaginirati, sanjati i vjerovati, samo nije dobro to percipirati kao legitimnu realnost i istinu. Ako to činimo, ako ih percipiramo kao doslovnu realnost i istinu, ako nerealno nastojimo implementirati u relanost, tada vjerovanja postaju otrov.
Autor teksta je Kris Nelson, autor i vlasnik web portala Evolve Consciousness
edin.kecanovic
