FILOZOFIJA SRCA

 

 

 

 

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač

 

 

 

 

Pa ja bih  htio malo proširiti ovu diskusiju oko Konstantinovića imajući u vidu suvremenoga ruskoga autora Mihaila Naumoviča Epsteina koji je sustavno  svojevremeno bio prevođen u beogradskom časopisu Zenit u vrijeme  kada je njime upravljao poznati srpski kulturni radnik  Srđan Stanišić. Taj novi Zenit nije  nasljednik  avangardnoga Zenita iz tridesetih godina mada ima isto ime. To je jedan sasvim drugačiji časopis. I u njemu je Epstein objavio rad  pod imenom O filozofskim osećanjima  gdje se centralne filozofske teze sasvim razlikuju od onih Konstantinovićevih.

Inače je taj Epstein rođen u Moskvi  i ima židovskih korijena  ali je 1990 emigrirao u Ameriku . Drži se  poznavateljem  povijesti ruske književnosti i filozofije  19 i 20 stoljeća. Poznat je po takozvanoj ‘’novoj iskrenosti’’  kao odgovoru na dominantni osjećaj  apsurda  u kasnoj sovjetskoj  i postsovjetskoj kulturi . Usmjeren je prema konceptu  postateizma ili  minimalnoj ili siromašnoj religiji  u takozvanom sekularnom dobu. Dakle taj je Epstein  smatrao da se filozofija ne može poistovjetiti samo sa mišljenjem. Međutim niti jedno određenje  filozofije ne spominje  filozofske osjećaje, emocije i doživljaje. O tom filozofskom osjećanju mnogo se više danas govori među ruskim filozofima nego što je to slučaj sa filozofima britanske tradicije, deset puta češće ukoliko gledamo  te pojmove pretražujući internet. To govori o ogromnoj disproporciji  između racionalističkih i emocionalnih elemenata s obzirom na rusku ili britansku stvarnost.

Međutim je ta diskusija otpočela na Zapadu daleko ranije sa Pascalom a onda je kod nas obnovljena na jedan opskuran način kod Konstantinovića u njegovom radu ‘’ Dekartova smrt ‘’ o kojem smo već ranije govorili. Jer kod Descartesa  svrha se filozofije  svodi na ovladavanje prirodom posredstvom uvida u prirodno zbivanje . To je smisao mijenjanja svijeta  racionalnim mišljenjem, to je pravac u kojem treba prevladati proturječnosti  između teorije i prakse . To je dakle  teoretski zaključak Descartesove pozicije koja je obećavala teorijsku sumnju povezati  s praktičnom poslušnošću. Opaženi svijet nije  stvarni svijet  nego se svijet  smatra nečim  što bi se moglo upravljati  prema našim idejama . Moderna metafizika  otpočinje Descartesom onda kada se osjetnoj stvarnosti iskustvenoga svijeta osporava istina   i kada se  postavlja pitanje  stvarnosti koja leži iza nje. Međutim ovoj racionalističkoj paradigmi  o kojoj Konstantinović govori sa emfazom od samoga se početka suprotstavljala  ona Glanvilla, Vicoa koja je kritiku kartezijanske tvrdnje  o racionalnoj prirodi  ljudske spoznaje povezala sa radom i djelatnošću a posebno Blaisa Pascala. Ovdje se mogućnost racionalizma mjeri  time da li se može živjeti  prema uputstvima i zapovjedima razuma . Za njega je pitanje  spasa i smisla čovjekovoga života od centralnoga značenja . Izbavljenje nije niti u prirodnoj znanosti niti u  objektivnoj moći normi  već je sudbina čoveka određena u njegovoj duši. Odatle Pascalov obrat ka vjeri  što je samo rezultanta jednoga njegovoga uvida da u svjetskopovijesnom zbivanju nema nikakvih dokaza Boga, da nema nikakvog prirodnog morala , nikakvog  racionalnoga uvida. Ali postoji potreba za tim! Traganje za smislom! Odatle Pascalov Bog nije  Bog iz kartezijanskih dokaza Boga, niti židovsko islamski Bog . To je Bog izbavljenja duše, to je Bog kojega osjećamo srcem a ne u razumu. Stoga je on Bog krščanske milosti. To dakle nije  racionalistički pojam  nego je potreba, to je supstancijalni nositelj refleksije o životu  koja sam život što se kreće u beskonačnom progresu  prikazuje kao besmislen . ‘’Srce’’ ovdje dakle nije ništa drugo nego nosilac želje za  smislom.

Ta je tematika nanovo obnovljena u najnovijoj   filozofiji takozvanoga sekularnoga doba  a nalazi se i kod Epsteina . I dok je kod Konstantinovića ta racionalistička paradigma završila na koncu u garbage binu na smetlištu povijesti jer je socijalistička paradigma također pokazala da u svjetskopovijesnom zbivanju , realni socijalizam kao kruna socijalnoga progresa i posljednji stadij društva, ne osigurava nikakav racionalan uvid, niti ikakav moral bilo prirodan ili neprirodan, nikakav dokaz Boga - mada je kao nadomjestak  baratala pojmom ‘’svjetskoga plana’’ prema naputku suvremene psihijatrije jer je teološka problematika bila doživljavana kao duševna bolest. Ta je revizija u novije doba istakla filozofsko osjećanje centralnom tematikom suvremene filozofije. Među najrazličitijom osjećajima  možemo izdvojiti  ona koja su okrenuta prema svijetu u cjelini, zakonima ljudskoga bivstvovanja , čovjekovoj prirodi koja se zahvaljujući  svojoj univerzalnosti uzdižu i na filozofsku razinu. Ako je filozofija ljubav prema mudrosti  onda to jest osjećanje , pa čak i mudrost nije samo misao nego mišljenje  i osjećanje, njihovo spajanje  ‘’sposobnost emocionalnoga punjenja misli i intelektualnoga punjenja osjećaja’’. U Solomonovim pričama Premudrost je  predstavljena prije svega u punoći svojih osjećaja  kao radost i veselje  pred licem Boga i ona dijeli tu radost  sa onima  koji je vole. Za filozofski osjetljivog čovjeka  odnos prema svijetu  se pretvara u emocionalnu dramu  jer njega ne muče, ne raduju niti potresaju  pojedinačni fenomeni  nego svijet u njegovoj cjelini , sam život  i sve što biva pod suncem. To nije reduciranje filozofije na logičke sudove:

 

‘’Predmet filozofskih osjećanja  jeste bivstvovanje  kao takvo i univerzalnije: jedinstvo i mnoštvo, sloboda i nužnost, život i um, prostor i vrijeme, slučaj i zakon’’.

 

Filozofski mogu biti bol i tuga ukoliko se doživljavaju  u ime cijeloga čovječanstva . Ali je i čuđenje koje je Aristotel smatrao  izvorom filozofije  također jedno veoma važno filozofsko osjećanje . Iz toga slijedi  da  svrha  filozofije nije konačno objašnjenje  ovog ili onog predmeta  nego kretanje prema dubini nepoznatog i nespoznatljivog, od tajne do tajne, od površnih osjećaja ka sve dubljim.  Pa onda Epstein razlikuje  filozofski prezir, filozofski gnjev, filozofski nemir, filozofski strah, filozofsku tugu, filozofsku muku, filozofsku ganutost. Na žalost Epstein je zaboravio i na FILOZOFSKU REZIGNACIJU koja je fundament filozofije Schopenhaera koja je također jedno jako važno filozofsko osjećanje.

Stoga Epstein smatra  da  zadatak filozofije  nije samo oblikovanje našega mišljenja  nego i oblikovanje naših osjećaja , doprinošenje njihovom  razvoju i produbljivanju. Generalno gledajući  angloamerička filozofija  i to posebno analitička i kontinentalna egzistencijalistička filozofija uključujući i rusku, predstavljaju dvije krajnosti  u kojima mišljenje i osjećanje često pokušavaju  da se oslobode jedno drugoga. Međutim je stvar filozofskoga obrazovanja  današnjice da zaroni u um i srce, da se doživi ono što se misli. Isto tako bez razumijevanja filozofskih osjećaja ne može se razumjeti  niti kretanje povijesti , dakle one grandiozne događaje koji nastaju  pod njihovim  utjecajem . ‘’Revoluciju izvršava  filozofska emocija nepravednosti svjetkoga ustrojstva , nezadovoljstva  postojećim poretkom’’. Ali je Epstein zaboravio pri ovome razumijevanju povijesnoga razvoja spomenuti Hegela iz njegove Filozofije povijesti gdje je istaknuo da ‘’strasti djelaju za um’’, da su dakle emocije u funkciji intelekta. Ali i Marxa jer postoji smisao tih revolucija, postoji svrha tih revolucija koja se sabire u jednom pravednom poretku svjetskoga mira. Inače ta revolucija nema nikakovoga smisla!

 

Onda slijedi Epsteinovo razmatranje lirske  filozofije koja ‘’peva umom’’ ali za razliku od tradicionalne lirike za lirsku filozofiju nije bilo mjesta u sistemu pojmova. Postoji lirska filozofija  kao na primjer Solovjeva  ali i marksizam može biti  lirski kao na primjer kod Trockog i Benjamina . Međutim je Epstein zaboravio da je i ortodoksni marksizam Lukacsa također jedna takva lirska filozofija o čemu svjedoče podjednako i  njegovi filozofski postupci, dakle čitav njegov javni, filozofski i politički život, ali i cjelokupno filozofsko djelo okrenuto estetičkoj problematici. Ali se ne slažem također niti sa Epsteinom u mišljenju da je Hegelova filozofija  u cjelini kao projekat  i metoda mišljenja  duboko lirska jer promatra čitavu povijest svijeta kao prolog za samu sebe, kao samospoznaju apsolutne ideje i njeno samoogledanje  u svim ogledalima prirode i društva. Ja naprotiv smatram da je filozofija Hegela dokaz dubokoga racionalizma moderne filozofije  jer se filozofija drži sistemom znanosti  kako je  to i postavljeno u njegovoj Enciklopediji filozofskih znanosti .

 

Pored filozofskih osjećanja  treba također priznati status filozofskih postupaka a riječ je o  postupcima motiviranim filozofskim mislima  i osjećanjima  koji su usmjereni  na svijet kao cjelinu  i u kojima se izražava cjelovito razumijevanje  i osjećanje svijeta. I Epstein smatra  da kod Lenjina u osnovi  njegova političkoga djelovanja  leži filozofska motivacija. Samo nije posve jasno  da li je ta motivacija potekla od mržnje prema caru i carskom  režimu koji je njegovog brata osudio na smrt kao što je to zapazio Volkogonov,  ili je pak ta motivacija potekla iz ljubavi prema ruskom narodu za kojeg je Lenjih mislio da je vrijedan  dostojnoga života. Isto tako životi junaka  Dostojevskog kao i  Andreja Platonova prepuni su filozofskih postupaka  ili misaonih postupaka jer je za njih najvažnije  da ‘’razriješe misao’’. Najzad cjelina filozofskih postupaka  ukoliko oni imaju  sistematski konzistentan karakter  može graditi  filozofski način života kao što je to slučaj kod Pitagore i Heraklita ali i svih predsokratičkih filozofa Grčke i uopće starih antičkih filozofa gdje način života jest bio u suglasju sa vlastitom filozofijom i pogledom na svijet. Međutim je to također slučaj i kod Tolstoja ali i kod Koče Popovića i pri tome  treba  razlikovati filozofiju koja potčinjava život i život koji potčinjava filozofiju.

Dakle  filozofija kao područje univerzalnoga  ne svodi se samo na mišljenje  već obuhvaća čovjeka u njegovoj cjelovitosti kako bi baš taj čovjek  pronašao svoje mjesto u sveopćoj beskonačnosti našega Kozmosa.

 

Gledajući ove stavove iz perspektive  vremena teško bismo mogli dokazivati ovdje iracionalizam suvremene filozofske kulture mada su takvi prigovori mogući kao što je općenito bila praksa kod nas da se religijski osjećaji  podjednako kao i filozofski promatraju dokazom iracionalne, bolesne prirode čovjeka bez obzira da li su razumijevani neurotičkim karakterom čovjeka ili  pak  dubinski kao dokaz psihotičkih reakcija pojedinaca. I ja osobno mislim da je  sa ovim stajalištima učinjena velika nepravda produktivnoj nacionalnoj inteligenciji koja je tražila alternative u muteži kurentne socijalističke močvare pozivajući se na univerzalnost biblijskoga teksta i apriornost emotivnoga sklopa čovjeka. Jer ukoliko pristanemo na  stajalište da u suvremenom vremenu  možemo i moramo govoriti ,poučeni Ottom Apelom,  da postoji tjelesni apriori spoznaje, povijesno praktički zahvat u svijet ,onda također moramo govoriti i o osjećajnom aprioriju kojeg također uzimamo kao element spoznaje u općem procesu ljudske spoznaje povijesti i prirode.

Međutim, to Konstantinović nije znao.