To vrijeme uoči Domovinskog rata u Hrvatskoj je bilo specifično po tome, da su se svi pripremali za nadolazeći konflikt, svatko na svoj način. Netko je kupovao zalihe hrane spremajući se za najgore dane, netko je opet spremao oružje, netko je dizao bespovratne kredite sa 10% deviznog učešća, netko je švercao sa devizama, netko je bespravno gradio. U svakom slučaju, na svakom koraku se osjećao kaos nadolazeće tragedije.
Bilo je noći kada sam sa velikim strahom i zebnjom ulazio u topli krevet ispunjen mirisima umorna tijela moje žene, a bilo je i trenutaka kada su mnogi pokušavali definirati na kakvim su ideološkim pozicijama i koja im je razlika u odnosu na kurentne političke prilike. Tako bi moj punac znao meni reći:
‘’Treba znati pasti na glavu. Imali smo mi u četi jednog muslimana koji je pucao po nama, a onda smo mu mi rekli ‘okreni pa pucaj po njima.’ …’’
Bilo je naravno još mnogo njegovih velikih bisera, a jedan takav je i bajka koju mi je poklonio, a koja je nosila ime: ‘’Zub, zub krivozub, htio je nama komandirati’’ ciljajući na moje neuređene zube, mada je smetnuo s uma da su oni takvi zahvaljujući prije svega nemaru i bezobraštini vojnih zubara za koje je cijela naša obitelj bila ustaška. Da čovjek pukne od smijeh!
Ja sam bajke dobivao i iz Beograda neposredno pred rat, jer je moju maćehu Milicu Gavrilović bilo silno strah, da se ja jednog dana ne pojavim na vratima njihovog doma tražeći trajnu zaštitu, a kako je ona mislila, da ona nema nikakve veze sa našim obiteljskim relacijama i kako sam ja već dovoljno zreo da pronađem vlastita rješenja, to je ona zauzvrat naumila da mi pokloni pola kile pršuta i bajku Hansa Christiana Andersena “Djevojčica sa žigicama”, jer sam bio poznat Beogradu sa svojim tekstopisanjem, svojim novinama i časopisima za koje su držali kako su vrijedni, ali da na žalost ne mogu preduhitriti neumitni rasplet stvari. Ta bajka dakle izgleda ovako:
Mala siromašna djevojčica, koja se cijeli dan mučila prodati šibice, pred novogodišnju večer umire u kutku jedne zgrade kraj puta. Kući se nije smjela vratiti, jer bi je otac istukao, a uostalom ni kod kuće nije ništa bilo bolje. Nakon mnogo pokušaja, da proda te jadne šibice, djevojčica se predaje i u hladnoj noći legne kraj jednog dućana. Pošto joj je bilo hladno, počela je paliti šibice ne bi li se ugrijala. Svaki put kada bi upalila šibicu, vidjela bi nešto o čemu je oduvijek sanjala, hrana, odjeća, ali čim bi poletjela to dohvatiti, šibica bi se ugasila i čar bi nestala. Zadnja šibica koju je upalila joj osvijetli njenu pokojnu baku koja je u toj hladnoj noći povela sa sobom na nebo. Time su brige jadne djevojčice nestale. Tako je jutro svanulo nad malim, mrtvim tijelom koje je sklupčeno ležalo kraj ulice.
Eto sada vidite, kakva mi je sudbina bila određena i to od ljudi koji su predstavljali moju najužu obitelj. Ta se Milica za vrijeme rata preselila u svoj stan u Segedinu u Mađarskoj, jer je ona bila srpska nacionalna manjina u Mađarskoj pa je nastavila nakon očeve smrti sa bezbrižnim životom u drugoj državi, ali ne za dugo, jer padne sa pokretnih stepenica pa slomi kuk i tako je bila neko vrijeme ograničenih moći hodanja, dok na koncu ne umre od posljedica tri moždana udara, iako ja mislim da je normalnom čovjeku dovoljan i jedan.
Tako mi pada na pamet, da su mnogi stradali u tom ratu nevini i to je jedna velika žalost i tragedija i njihova brojka nije mala, a onda mi opet padne na pamet kako su mnogi okončali s ovozemaljskim životom točno primjereno svojoj vlastitoj filozofiji i svojim vlastitim postupcima.
U cjelini gledajući mislim, da je moj prijatelj Faruk u pravu kada kaž,e da je taj naš rat bio zato, da se vidi tko je tko.
bglavac
edin.kecanovic
