Živjela sam vrlo poročnim životom, a početkom dvadesetih pročitala sam jednu malu knjižicu koja je govorila o duhovnoj prirodi čovjeka i istinskom smislu postojanja.

Već pomalo zasićena svih mogućih materijalnih uživanja, prepoznala sam to kao istinu i zatim je uslijedio težak period pročišćavanja kroz koji me je vodio Život sam.

Danas sam majka dvoje prekrasne djece i supruga čovjeka kojeg volim. Nakon pakla života u potpunoj tami kojeg sam prošla, zahvalna sam na tom daru. I dalje se bavim samospoznajom .

Bez obzira na drastične promjene u mom životnom stilu i u meni samoj, još uvijek sam daleko od odredišta. Moj Put je moj smisao, ali ipak sam čovjek u materijalnom tijelu i ono što mi jako nedostaje jest prijateljstvo, istinsko, iskreno, toplo prijateljstvo drugog čovjeka( ili, još bolje žene, jer sam sumnjičava po pitanju prijateljstva između muškarca i žene ako oboje nisu potpuno savladali strast- ja sam, definitivno, još daleko od toga).

Ne pripadam nijednoj religiji, premda sam u svakoj vidjela ljepotu i istinu. Ljudi koje susrećem  u svakodnevnom životu uglavnom se ne zanimaju za duhovnost. Zar se zaista moram priključiti nekoj zajednici da bih pronašla neku osobu koja bi mi povremeno dala snage i udahnula malo pozitive u trenucima kad me teškoće umore?

Svoju jedinu snagu, nadu, odgovore na probleme nalazim u molitvi i Božanskoj prisutnosti i ponekad se osjećam poput pustinjaka koji živi obiteljskim životom.

Da li moram naučiti zavisiti samo od Boga jer većinu života zavisim od  drugih ljudi pa me Život pokušava naučiti tu lekciju? Skoro da bih dala oglas: tražim prijateljicu, koja zna reći istinu i kad ona boli  koja će znati prepoznati moju zločestoću, manipulaciju i pomoći mi da se nosim s njima , koja će me prihvatiti kakvu jesam, s mojim manama i vrlinama, a zauzvrat može očekivati isto.