Autor: dr. sc. Stribor Marković, fitoaromaterapeut, član Centra Cedrus

objavljeno u broju 66 (06/09)

 

Skrivena uz rubove kuća i duž putova, ova neugledna biljka skromnog žutog cvijeta rijetko kad privlači pozornost prolaznika. Rosopas (Chelidonium maius L.) bi vjerojatno bio potpuno nepoznat da ga nismo susreli kao djeca igrajući se i otkidajući biljke iz puke znatiželje. "Ona biljka koja pušta žuti sok", kako je često znaju nazivati i odrasli, zaintrigira tim neuobičajenim svojstvom. Kroz dječju igru najčešće i ostanu zapamćene riječi starijih koji znaju da se ta biljka odvajkada koristi za liječenje virusnih bradavica na koži. Relativno malen broj biljnih obitelji stvara takav oblik "sokova", a upravo rosopas pripada intrigantnoj obitelji Papaveraceae, onoj istoj kojoj pripada i silno poznati mak (Papaver somniferum), iz kojeg se dobiva još slavniji opium.
Nitko ne zna tko je prvi shvatio da bi svježi, ljepljivi sok rosopasa mogao poslužiti za rješavanje dosadnih virusnih bradavica, no ljudi koji žive na obali Jadrana znaju kako to nije jedina biljka takve reputacije: svježi sok smokve stoljećima se koristi za istu svrhu.
Rosopas je zeljasta biljka, plavozelena, razgranjena i visoka 30 do 80 cm. Svi dijelovi biljke sadrže žuti mliječni sok. Listovi su izmjenični, donji su perasti, a gornji perasto izrezani. Cvjetovi su zlatnožuti, s četiri latice i brojnim prašnicima, združeni u paštitaste cvatove na vrhovima ogranaka. Plod je duga višesjemena komuška. Zanimljivo, sjemenke imaju privjeske koje mravi rado jedu i sakupljajući ih rasprostiru ovu vrstu.

Kontroverze o uporabi rosopasa

Rosopas (Chelidonium majus L.)

Smatra se da je žuta boja soka nagnala ljude da razmisle o uporabi biljke kod problema s jetrom, odnosno žuticom, i to vjerojatno znatno prije Paracelzusa, koji je postavio teoretske temelje za takvu upotrebu. Budući da je biljka široko rasprostranjena u Europi i dijelovima Azije, počela se koristiti u mnogim čajnim smjesama. Brojne tradicionalne recepture čajnih smjesa za jetru i želudac sadrže rosopas.
Razvitkom znanosti upoznao se i kemijski sastav rosopasa. Pripadajući obitelji makova, poznatoj po stvaranju posebne skupine spojeva alkaloida, jakog i često otrovnog djelovanja, nije iznenadilo da i rosopas sadrži i do jedan posto alkaloida, poput kelidonina, berberina, protopina i sličnih spojeva. Alkaloidi su skupina spojeva koji uvijek pozivaju na oprez, pa ne čudi što danas ova biljka ima ograničenu upotrebu. Obično se skuplja za vrijeme cvatnje, što je i opravdano jer tada sadrži najmanje alkaloida.
Sok biljke sadrži enzime koji imaju sposobnost cijepanja proteina, no ne znamo je li to jedna od tajni djelovanja na bradavice.
Unatoč potencijalno opasnom kemijskom sastavu, službena medicina relativno je rijetko evidentirala veće toksične učinke kod ljudi. Jedan od razloga je i način tradicionalne uporabe rosopasa u obliku infuza (čajeva) koji, zbog njihove slabe topivosti, sadrže vrlo malo alkaloida. Prvi toksični učinci opisani su upotrebom modernijih i koncentriranijih ekstrakata. Rosopas u većoj dozi može uzrokovati oštećenje jetre, uz pojavu mučnine i slabosti.
To je i razlog prvih kontroverzi. Naime, premda se stoljećima koristi bez većih problema, službena farmakognozija svrstala ga je na listu opasnih biljaka za oralnu upotrebu upravo zbog sadržaja alkaloida. Tko je u pravu, pobornici ili protivnici njegove upotrebe? Točan odgovor je: obje strane.

Biljka za znalce

Postoji nekoliko jednostavnih pravila za sigurnu upotrebu rosopasa:

• biljka je sigurna ako se koristi na koži, npr. za liječenje virusnih bradavica
• rosopas je biljka za profesionalce, odnosno za ljude koji znaju koristiti potencijalno opasne biljke. Laici je ne bi smjeli olako koristiti za samoliječenje oralnim putem.
• najsigurniji su preparati koji uz rosopas sadrže i druge ljekovite biljke. Najčešće se kombinira s biljkama koje međusobno pojačavaju uzajamno djelovanje (sinergijsko djelovanje).
• ekstrakti za oralnu upotrebu trebali bi biti precizno spravljeni, doza definirana, a razina kemijskih spojeva kontrolirana analitičkim tehnikama.

Poštujući takva pravila, ne trebamo se bojati upotrebe rosopasa čak ni oralnim putem.

Rosopas se koristi kao spazmolitik (smanjuje grčeve) i koleretik (pojačava protok žuči). Relativno je malen broj kliničkih studija s čistom biljkom, no zna se da kemijski spojevi iz rosopasa pokazuju izvrsno spazmolitičko djelovanje koje se može mjeriti s djelovanjem lijekova. Stoga je koristan kod tegoba sa želucem (bol u želucu, dispepsije) te kod manjih tegoba sa žuči.

Ne treba zaboraviti već toliko spominjanu upotrebu kod virusnih bradavica. Za tu namjenu koristi se ili svježi sok ili tinktura, koja se nakapa direktno na bradavicu dva puta dnevno. Dobro se kombinira s eteričnim ulje ravensare (Cinnamomum camphora kemotip cineol) koje se primjenjuje na područje bradavica nakon tinkture ili svježeg soka.

 

Autor:
dr. sc. Stribor Marković, fitoaromaterapeut, član Centra Cedrus

izvor: www.vasezdravlje.com