U hrvatskoj je javnosti poprilično odjeknulo da su ovdje na liječenje dolazili i rukometaši Ivano Balić i Vedran Zrnić te skijašice Nika Fleiss i Ana Jelušić, kojima je Domančić pomogao i omogućio nastavak sportskih karijera. No, poznatih osoba ima pregršt, iako naš domaćin ne želi iznositi njihova imena. Kaže da je to osnova njegova rada jer su svi pred njim jednaki - imućni i siromašni, poznati i manje poznati - a svima je zajedničko da trebaju njegovu pomoć. Samo ukoliko sami odluče progovoriti o tom iskustvu, izlaze iz anonimnosti, u protivnom ne.

Tegobe su im razne: ukočenost, išijas, disfunkcija bubrega, dijabetes, urološke i neurološke smetnje, cerebralna paraliza i oduzetost donjih ekstremiteta nakon prometne nesreće… Dolaze iz raznih krajeva svijeta: Francuske, Njemačke, Austrije, Hrvatske, Slovenije, Izraela, jer kada je bolest u pitanju, ništa nije predaleko.

Nakon 10-minutne terapije ukočenost nestala

No, isplati li se to? Ima li u toj terapiji pomoći? Možda odgovor leži u više od milijun ljudi koji su u 30-godišnjoj karijeri prošli kroz Domančićeve ruke. Samo u posljednjih 13 godina, koliko radi u sklopu hotela Larix u Kranjskoj Gori (u prostorijama koje je za njega izgradila slovenska država), terapiju bioenergijom prošlo je više od sto tisuća ljudi. Odgovor je tako vjerojatno znalo i onih 150 ljudi koji su se pred nama izmjenjivali prošlog vikenda (od kojih su neki došli i po drugi put), a pogotovo oni koji su dolazili sa suzdržanim izrazom lica, a odlazili nasmiješeni gledajući gospodina Domančića s neskrivenom zahvalnošću.
Bili su tu, primjerice, 14-godišnjak, pa ukočena postarija gospođa koja nakon 10-ak minuta terapije nije mogla prestajati hodati povećom prostorijom, ne skidajući osmijeh s lica, te mnogi drugi. Bilo je i bolesne djece na ponovljenoj terapiji čije su mame zahvalno Domančiću prenosile dobre vijesti o daleko boljim nalazima već nakon prvog tretmana.
Svaki mjesec se u Kranjsku Goru, vođeni istim razlogom, iz svih krajeva kugle zemaljske slije 900-tinjak ljudi, borave u tamošnjim hotelima, prolaze četverodnevne tretmane, koje po potrebi ponavljaju, ali nakon svakog dolaska kući ponavljaju i liječničke pretrage da bi provjerili je li im se stanje promijenilo, nabolje dakako.
A životni put Zdenka Domančića nije bio baš tako jednostavan ni lagan do postizanja punog priznanja (iako još čeka da konačno i medicina prizna učinke njegovih terapija), ali je ustrajao zahvaljujući uvjerenju u ispravnost svojih postupaka. I danas, uvjeren u učinkovitost metode, svim »nevjernim Tomama« smireno uzvraća: »Siguran sam u svoju metodu i spreman sam se podvrgnuti svim provjerama u bilo kojem trenutku«.

Domančićeva metoda primjenjuje se i u Istri

Da bi uopće mogao raditi u Sloveniji, podvrgnut je testiranju na slovenskom institutu BION, da bi se utvrdilo da njegova metoda ne šteti ljudima - što je i dokazano - te je nastavio svoj životni put upravo u Sloveniji. Domančić ipak ne miruje, već ide i korak dalje. Nakon što je dostavio rezultate istraživanja na najtežim, onkološkim pacijentima, ured za znanost pri slovenskom ministarstvu za visoko školstvo, znanost i tehnologiju odlučio je financirati ponovno istraživanje i pokažu li se rezultati istovjetni prvom testiranju, spremni su mu financirati i patentiranje te metode.

S obzirom na to da se radi o metodi, svoje znanje prenosi i na druge. Dosad je tako šest tisuća njegovim učenika-terapeuta dobilo certifikate i tu metodu nastavilo primjenjivati po cijelom svijetu. Ima ih i u Istri, a Domančić je ponosan na svog diplomanta Darija Mišona iz Pazina te Marija i Biserku Mulac iz sela Brčići kraj Poreča. Uz njega u Kranjskoj Gori rade i njegovi učenici, među kojima i sin Stipe, potom sin vrhunskog slovenskog skijaša Bojana Križaja, Boštjan, te naš bivši košarkaš Alan Gregov. Na upit jesu li svi jednako uspješni kao i on ili bi svi pacijenti najradije išli samo k njemu, odgovara da to nije njegova energija, već on koristi metodu koju mogu svi naučiti, a jednom naučena, metoda je uvijek učinkovita.

- Ne bih bio human ni prema sebi da sve radim sam. Ja sam se izborio za metodu, za ime i prezime te metode, a svatko je može primijeniti ako shvati i nauči kako. Metodu sam postavljao 20 godina, a zainteresirani za seminar moraju udovoljiti jednostavnim uvjetima: da su zdravi i da u njima ipak ima više dobra nego zla, kaže Domančić.
Vjerna suputnica mu je supruga Tanja, rođena Istranka, koja se za našeg dvoipolsatnog boravka neprestano javljala na stotine telefonskih poziva, razgovarala s ljudima, niti jednom ne gubeći pažnju i razumijevanje za one s druge strane žice. Smireno im je odgovarala da su liste čekanja poduže i da će se novi upisi obavljati tek krajem lipnja. »Veoma sam joj zahvalan za svesrdnu podršku koju mi pruža. Uostalom, vidjeli ste kako radi«, rekao nam je ponosno Domančić.

Bolest je razlika između želja i realnih mogućnosti

Prvi pisani trag o znanstvenoj provjeri liječenja Domančićevom metodom zabilježen je u knjizi iz 1984. godine »Iscjelitelj Domančić – liječenje bioenergijom«, u kojoj se opisuje njegovo tretiranje vlažne gangrene koja je trebala završiti amputacijom noge, ali nije - nakon njegovog tretmana bioenergijom noga je spašena. Radi li se o čudima ili nečem drugom, kako god, ali je činjenica da su se do danas uspjesi nanizali te se više i ne broje. Domančić odrješito kaže da se ipak ne radi o čudu, »koje je privilegij primitivaca za sve one koji nisu u stanju razumjeti«. Pojašnjava da je ono što on radi, ustvari, balansiranje energije i prijenos životne osnove, takozvane bioplazme ili bioenergije, u izravnom kontaktu s drugim biološkim objektom, a to je moguće čak i na desetke kilometara udaljenosti. Na upit kako je to moguće, s osmijehom odgovara da na prvi pogled izgleda komplicirano, ali je dovoljno imati »kod«, a to je vizualizacija osobe koja traži pomoć, i kanalizirani prijenos »podataka« bez vremena i prostora je moguć, tvrdi.
- Uz pomoć energije možemo liječiti bolesti koje medicina smatra neizlječivima. Ja uzimam energiju iz prirode i dajem je tamo gdje je potrebna, to nije moja energija niti moj privilegij, to je naslijeđe ljudskog roda koje je radilo tisućama godina. Treba ipak naglasiti da nitko ne liječi tijelo, osim tijela samoga. Moj je posao sličan injekcijama: ja ne liječim, već pomažem organizmu da se sam izbori, ja sam poput »mehaničara obrambenog sustava«. Meni je stoga potpuno svejedno radi li se o AIDS-u ili proljevu. Tijelo je samo spremno stvoriti svaku supstancu koja mu nije strana i nema negativne učinke, pojašnjava nam Domančić.

Prema njegovoj definiciji, bolest je rezultanta cjelokupnog duševnog života. »Govore o cigareti kao otrovu za tijelo. Međutim, svaki otrov je lijek i svaki lijek je otrov, pitanje je samo umjerenosti, doziranja u bilo čemu. Kada je bolest u pitanju, radi se o našim željama, o njihovoj (ne)realnosti. Preventiva bi bila odreći se nerealnih želja, jer bolest je razlika između želja i realnih mogućnosti. Želja mora biti balansirana, u granicama realnog. Uostalom, najjača molitva na ovom svijetu je ‘Bože, oslobodi me mene samoga’«, objašnjava Domančić. Na upit je li ikad bolestan, odgovara da nije, ali zato što preventivno djeluje, a nada se da će i njegova metoda jednog dana biti preventivna.

I za kraj, vjerojatno se pitate koliko košta boravak i tretman kod Zdenka Domančića. Pravu cijenu vjerojatno znaju samo bolesni, no način plaćanja je, vjerovali ili ne, na dobrovoljnoj bazi - u kuverti, na kraju tretmana, koliko tko može. Domančić skromno pojašnjava da ljudi daju koliko mogu i ovisno o tome kako ocjenjuju njegovu pomoć. »Ako su zadovoljni, daju toliko da to ne osjete, tako da smo na kraju svi zadovoljni«.

Životni put Zdenka Domančića

Zdenko Domančić rođen je u Zadru 1950. Otac mu je bio s Brača, a majka s Ugljana. Kako kaže, svoje sposobnosti nije uočio prije 30. godine života, ali dodaje da su mu već pri otpustu iz vojske upisali u vojnu knjižicu da je »opasan«, pojašnjavajući da ima sposobnost animiranja i vođenja masa. »Vjerojatno su oni već tada vidjeli nešto za što ja nisam ni znao da imam. Međutim, mene je stalno nešto tjeralo u inozemstvo i vjerojatno je već to bio putokaz mog daljnjeg života«, kaže Domančić. Kao 20-godišnjak otišao je u Nizozemsku, a krajem 70-ih u tadašnji SSSR.

Iscjeliteljstvom se počeo aktivno baviti 1980. kada je uočio da ima mogućnosti demonstracije telekineze. Tri godine kasnije otišao je na edukaciju u Kaliforniju kod stručnjaka koji proučavaju granična područja znanosti, da bi 1987. na rodnom Ugljanu osnovao Društvo za proučavanje graničnih područja znanosti. Na Ugljanu, ispred svoje kuće, počeo je liječiti ljude još 1984., ubrzo je postao poznat u cijeloj bivšoj državi, ali je vrlo brzo došao i na metu vlasti te je iste godine bio optužen za protupravno stjecanje novca, zabranjen mu je rad, a sud u Zadru donio je rješenje po kojemu njegove metode nemaju veze s medicinom. S obzirom da je i dalje dolazilo na desetke tisuća ljudi, optužen je i za nadriliječništvo, policija u Zadru ga je sedam puta zatvarala, ali i uredno puštala. Početkom 90-ih seli u Zagreb gdje nastavlja iscjeljivati u dvorcu Brezovica, na temelju dozvole za rad koju je dobio na Trgovačkom sudu u Zagrebu. Sredinom 90-ih iscjeljivao je i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a 1995. doselio je u Kranjsku Goru gdje i danas radi.

Ne vjerujem u Boga, ja znam za njega

- Vjera je neotuđivo pravo svakog od nas i nitko ti je ne može uzeti. Institucije su te koje pokušavaju monopolizirati stvoritelja. Ta mistika, ta tajnovitost koja se vezuje uz njih i razne redove, poput templara ili Malteškog reda, je prijevara. Religija je naša, kao i njihova. Uostalom, to su falsifikati nečeg vrlo starog, jer sve religije, njih 30 u zadnjih nekoliko tisuća godina, imaju zajedničkog Spasitelja koji se rodio 25., i to od nevine žene, a ista se priča ponavlja i kod muslimana, hindusa i budista. To je sve bilo zapisano još u indijskim Vedama koje su pisane 7.000 godina prije Mojsija. Stvoritelj postoji, ja komuniciram s njim. Ne vjerujem u Boga, ja znam za njega, kaže nam Zdenko Domančić.

Dodaje da je jasno da mi nismo na svijetu ni prvi ni zadnji put, već da je ova dimenzija samo jedan ispit koji naše biće mora proći da bi bilo spremnije za neku težu provjeru.

- Reinkarnirani život postoji i istražuje se, no bitno je zašto se mi pojavljujemo. Ne možemo 80 godina biti i muško i žensko, lijepi i ružni, bogati i siromašni. Postoji relativno iskustvo (promatrač događaja) i apsolutno iskustvo (sudionik događaja). Mi to apsolutno iskustvo ne možemo imati 80 godina u svemu. Zato idemo i vraćamo se, u ovu ili neku drugu dimenziju, ali vratimo se da bismo stekli vlastito iskustvo. Ljudi visoke tolerancije su plemeniti, to su stare duše i oni to pokazuju svojim životom. Ja nikad ne činim nešto što pred Bogom, stvoriteljem nisam u stanju pravdati, kaže Domančić.

Dualni svijet upućuje na skromnost

- Živimo u dualnom svijetu, postoje dan-noć, crno-bijelo, veliko-malo, lijepo-ružno, plima-oseka… Shodno toj logici, i u ljudskom neznanju, kada si netko zaželi puno sreće, poput klatna na satu, jednako puno zaželio si je i nesreće: što je amplituda veća u dobru, veća je i u zlu. Zato se u životu upućuje na skromnost. Ne radi glumljenja plemenitosti, već zbog prirodnih zakonitosti, kaže Domančić.

28.03.2008.

Zužana Dušanić 
(Glas Istre)