PROČITANO

589

PUTA

OD 14.01.2018.

Pulsirajuća Antarktika

Jedini autohtoni životni oblici južnog pola su alge, bakterije, mahovina, lišaji, dvije vrste biljaka cvjetnica i nekoliko vrsta insekata. Na temperaturi od minus 89,2 stupnja druge životinje i ljudi su tu tek u prolazu.

Antarktiku se naziva pulsirajućim kontinentom jer se onaj dio obale koju tvori led svake godine povećava i smanjuje. Maksimalna širina ledene mase koja se prostire prema moru kreće se i do 1 600 kilometara. Količina ledene mase koja se širi i skuplja šest je puta veća nego na Arktiku, zbog čega Antarktika jače utječe na opće vremenske prilike u svijetu.

"No uobičajeno pulsiranje pojačava se i pod utjecajem čovjeka. Rašireno smanjivanje glečera u zadnjih 50 godina posljedica je najvećim dijelom klimatskih promjena," rekao je David Vaughan s British Antarctic Survey u Cambridge. "Jesu li ljudi odgovorni? Ne možemo reći sa sigurnošću, no jedan smo korak bliže da bi dali odgovor na ovo važno pitanje," dodao je.

No što je s direktnim utjecajem čovjeka koji je dokumentiran? Krenimo od Cooka.

236 godina ranije

Okrutna zima i debeli led

Prosječna debljina leda na Antarktici je negdje oko 2200 metara, što je čini najvišim kontinentom na Zemlji, s prosječnom nadmorskom visinom od 2300 metara.

Na Antarktici je zabilježena najniža temperatura na Zemlji — minus 89,2 stupnja Celzija

Britanski istraživač kapetan James Cook isplovio je 1772. prema jugu u potrazi za tim, navodno postojećim, južnim kontinentom. Nešto kasnije, 17. siječnja 1773., njegov brod Resolution i Adventure, brod koji ga je pratio, postali su prvi brodovi za koje se zna da su prešli antarktički krug. No do antarktičkog kopna nije doplovio. ”Jedino što sam vidio kad bih pogledao u pravcu juga bio je led“, napisao je u brodskom dnevniku kad je uvidio da zbog leda mora nazad. Zapravo je bio svega 120 kilometara od antarktičkog kopna.

Tko je onda prvi ugledao Antarktiku? Doista, tko je prvi kročio na nju? To se ni dan-danas ne zna sa sigurnošću. Moguće je da su to čak bili kitolovci ili lovci na tuljane budući da su izvještaji o mnoštvu tuljana, pingvina i kitova koje je Cook podnio po svom povratku izazvali opću navalu lovaca na taj dio svijeta.

Žrtve sudara s Cookom

Cook je ”slučajno naišao na vjerojatno najveću životinjsku zajednicu koja je postojala na svijetu i prvi je čovjek koji je svijetu ukazao na njeno postojanje“, napisao je Alan Moorehead u svojoj knjizi The Fatal Impact. ”Za životinje na Antarktici“, kaže Moorehead, ”to je značilo holokaust.“

U knjizi Antarctica—Great Stories From the Frozen Continent stoji: ”Krajem osamnaestog stoljeća lov na tuljane na južnoj hemisferi poprimio je sva obilježja zlatne groznice. Zbog neutažive potražnje Kine i Evrope za kožama, ubrzo su opustošena sva dotad poznata lovišta na tuljane, pa su očajni lovci morali krenuti u potragu za novim područjem s još nepoharanim kolonijama tuljana.“

Nakon što su lovci na tuljane gotovo uništili svoj izvor egzistencije, morem su počeli harati kitolovci. ”Nitko nikada neće saznati koliko je kitova i tuljana ubijeno u južnom oceanu“, piše Moorehead. ”Deset ili pedeset milijuna? Brojke ništa ne znače; ubijanje se nastavilo sve dok praktički nije preostalo ništa što se moglo ubiti.“

Mir na ledenoj zemlji

Zalihe pitke vode:

Iako na njemu padne manje oborina nego na bilo kojem drugom kontinentu, njegova ledena masa čini 70 posto svih zaliha svježe vode na planeti

Danas je situacija mirnija. Sav biljni i životinjski svijet na Antarktici sad je zaštićen međunarodnim zakonima. Dodatni činioci, kao što su odsutnost kopnenih grabežljivaca i obilje morske hrane, pretvorili su antarktičku obalu u ljetno utočište za životinje.

No, na Antarktici se uočavaju znakovi jednog podmuklijeg napada, napada koji se možda neće moći riješiti međunarodnim sporazumima. Sve veći broj zabrinutih znanstvenika na južnim polarnim područjima uočili su neke nove zloslutne pojave koje ukazuju na to da nešto nije u redu.

Izvor: www.net.hr