|
| Foto: S. Županić, Glashusett |
|
Pola sata nakon što upoznate Erika Freudenthala, voditelja “Staklene kuće” u stockholmskoj četvrti Hammarby Sjöstad, imat ćete mu potrebu reći da je blagoslovljen jednim od najljepših poslova na svijetu, a on će vam veselo uzvratiti da je toga i te kako svjestan.
Energija, a ne smeće
Njegova zadaća je obavještavanje posjetitelja da je Hammarby Sjöstad visokourbano naselje sa 26.000 stanovnika, u kojem se utjecaj modernog života na okoliš doslovno prepolovio. Pritom treba znati da se ono “prepolovio” odnosi na Švedsku, koja je ionako svjetski broj jedan u smanjenju zagađenja ugljikovim dioksidom, u kojoj se kao malo gdje ulaže u tehnologije koje ne truju ljude i prirodu te u kojoj ekološka svijest predstavlja dio kulture koji se podrazumijeva isto kao, primjerice, bonton.
Na mjestu Hammarby Sjöstada prvotno se nalazila industrijska zona, iz koje je uklonjen površinski sloj zemlje, zbog 120 tona nafte i 180 tona teških metala nakupljenih u njemu. Naselje je zamišljeno kao olimpijsko selo za potrebe kandidature OI 2004. No, iako su uskraćeni za olimpijadu, građani su dobili nešto još vrednije. Stockholm je razbacan na 14 otoka, pa je pješaku koji želi doći do “Staklene kuće” najzgodnije poslužiti se malim trajektom, koji prometuje svakih 15 minuta, i to besplatno.
Za razliku od balkanskog poučka da je “svačije” u pravilu “ničije”, lokalni su se stanovnici toliko suživjeli sa svojim trajektom da na njemu ostavljaju knjige viška iz svoje biblioteke, koje onda posuđuju drugi putnici. Nakon koje minute vožnje i polkilometarske šetnje rivom, uz koju se u šašu igraju brojne patke, dok se s druge strane drvoreda pružaju luksuzne zgrade ne više od šest katova, toplih boja, širokih prozora i balkona, i već se stiže do Freudenthalova ureda.
On s ponosom ističe da naselje samo sebe opskrbljuje sa 50 posto potrebne energije, koja se dobiva iz onoga što ponajviše opterećuje svaki grad – otpadom koji se sav sortira za potrebe recikliranja. Iz organskog otpada te organskog filtrata iz kanalizacije fermentiranjem se proizvodi bioplin, koji se koristi za grijanje, kuhanje, proizvodnju električne energije, ali i pogon javnog prijevoza.
Dodatna električna energija dobiva se iz modernih elektrana s minimalnom emisijom CO2, a uvode se i solarni kolektori za grijanje vode te fotoćelije. Pri gradnji zgrada pak koristili su se izolacijski materijali koji su donedavno bili u isključivoj domeni SF-a. Toliko o nordijskoj zimi koja doista zna pokazati zube. No, što je s ljetom?
Kome još treba auto!?
– Nakon sezone grijanja, sustav se prilagodi, pa se energija koristi za hlađenje. Imali smo najveći pogon za hlađenje vode u svijetu, ali nas je naglo pretekao Dubai. Baš se nešto pitam zašto su bili tako uporni – kaže Freudenthal i dodaje da se u Švedskoj na otpad ne gleda kao na smeće, nego kao na izvor energije i sirovina.
U njegovoj četvrti danas čak 80 posto stanovnika ne posjeduje automobil, kojih se po ulicama jedva može vidjeti, nego se koriste javnim prijevozom, biciklima ili uslugama javnog poduzeća koje iznajmljuje automobile, također s pogonom na bioplin. Naknada za korištenje je 0,2 € po kilometru, a u trošak ulazi i gorivo. Sva se voda filtrira, sortirani se otpad ne odvozi, nego se iz koševa tunelima posebnim pumpama skuplja u sabirnim stanicama za daljnju preradu.
– U zgrade je ugrađeno 75 posto infrastrukture. Sve se postiglo pomnim planiranjem stručnjaka te organiziranjem života prije useljenja, jer je već stečene navike teže mijenjati – kaže Freudenthal.
– Ovo nije ekološko naselje. Ovdje ne morate potpisati ugovor da ćete se ponašati na određeni način. Jedino što trebate jest doći i potpuno normalno živjeti – zaključuje, dok se iznad njega koči citat Mahatme Gandhija: “Svijet pruža dovoljno za zadovoljenje potreba svakog čovjeka, ali ne i za svačiju pohlepu.” | |
bglavac
edin.kecanovic
