Kada se u mojoj duši nakupi dovoljno tuge, u
njoj počinju dozrijevati tihe, strpljive svjetiljke.
Svjetiljke koje umiju osvijetliti tek jedan pokret,
jedan korak, dodir. Tek neko ime. Osvijetliti toliko
koliko je nužno da bi se moglo poći dalje.
Predamnom tada više nisu nepregledni prostori,
nego skromni, sućutni zavičaji. Vječnost u kapima
pada na moj dlan. Sjemenke svjetlosti nalaze
svoju zemlju negdje u dnu mojih očiju.
I ja, premda neprimjetniji, premda prozirniji,
umijem kao čovjek, uzdignuta srca, nastaviti
svoj hod.
S.Lice
bglavac
edin.kecanovic
