ŽLIČICA MEDA

 

17. svibnja

 

Kad sam jutros stavio u svoja usta žlicu meda,

iznenada sam zastao i upitao se:

Koliko se sati leta i kolikih pčela

krije u jednoj ovakvoj žlici meda?

Osjetio sam radost i zahvalnost, jer volim med.

Netko je, očito, poslao pčele na put,

dao da cvijeće za pčele cvate i sunce sja,

jer kad pada kiša, pčele ne lete.

Netko je, k tome, zamolio pčele da rade besplatno,

a cvijeću zadao da besplatno cvate.

Netko me je morao jako voljeti kad je sve to organizirao

za jednu žlicu divnog zlatnožutog meda ujutro.

Tu je nekako ugrađena nadasve intenzivna ljubav.

A pritište me što tako malo na to mislimo.

Odjednom mi je postalo jasno koliko smo postali površni

i tupi upravo mi u našoj tako visoko civiliziranoj

životnoj sredini.

Živimo medu čudima a više se ne čudimo.

Imamo novac, ali čudo ne možeš kupiti.

Kao što si novcem možeš doduše kupiti psa,

ali nikada i njegovo radosno mahanje repom.

Razumiješ li to? Možda ništa od toga ne shvaćaš.

Moraš razgovarati s drvećem. Ono je gostoljubivo.

Daje sjenu i dopušta pticama da se gnijezde

u njegovim granama. Slušam i cvijeće. Ono mi pripovijeda

0 pčelama. Divnu priču, tako jednostavnu i lijepu.

S jednom žlicom meda u ruci možeš biti sretan

1 pun radosti zahvaljivali Bogu za sve stvorenje.

 

PHIL BOSMANS