Nedavno sam čuo duhovitu anegdotu, koja

se može shvatiti na više načina. Kaže priča:

Umrli su istog dana poznati propovjednik i nepoznati taksist. Došli su u čistilište i nakon kraćeg ispaštanja najprije je pušten taksist, a potom propovjednik. Na ulazu u raj propovjednik upita sv. Petra: "Ne razumijem. Sigurno se radi o zabuni. Ja sam cijeli život posvetio  propovijedanju evanđelja, a onaj je taksist samo vozikao putnike." Sv.Petar mu odgovori: "Dragi oče, mi nagrađujemo po rezultatima. Sjećate li

se kako su neki kod vaših propovijedi znali

zaspati? A taj je taksist uspijevao da  njegovi suputnici budu ne samo budni nego i da mole za vrijeme vožnje!"

 

Rekoh, ova se anegdota može shvatiti kao šala i na račun propovjednika i na račun taksista, ali mi se više dopada njezina interpretacija u smislu hvalospjeva malim nezapaženim stvarima. Riječ skromnost, ili poniznost, mnogi danas ne poznaju.

 

Ta se riječ malo poštuje, krivo shvaća i rado

izbjegava.Sasvim neopravdano. Biblija naziva poniznim čovjeka koji se oslobodio iluzija, precjenjivanja sebe i svoje osjetljivosti.

 

Stvarnost i predanje tvore poniznost. Skroman čovjek vidi i shvaća svoju zadaću jer je pažljiv i

nije previše zaposlen samim sobom. On ne uzima sebe za mjeru kojom će mjeriti, on i sebe mjeri prema većima od sebe. Ako je kršćanin, sebe će mjeriti prema Kristu.

 

Skroman se čovjek ne trudi da postane ovakav

i1i onakav, on se oblikuje prema uzoru koji mu postavlja učitelj. On ne želi sam davati smisao svom životu, vjeruje da ga drugi pozna i radi što mu dođe pod ruku.

 

Duhovni pisac našeg vremena, isusovac Jean Galot, moli za skromnost: "Takva baš kakav jesam, Gospodine, takva kakva si me stvorio, takva se želim prihvatiti. Misi u meni udario temelje anđeoske savršenosti, niti si mi dao vlastitosti čistih anđela, već si me oblikovao od obične gline, od koje ljudsko tijelo postaje. Ti poznaš moje slabosti, prihvatio si ih, dapače htio, da bi me, puna poniznosti, pouzdanja i predanja, k sebi privukao. Ja sam često nezadovoljan svojim laboćama i promašajima; kad osjetim svoje granice, daj mi to spoznati. Prihvaćam se u svemu što jesam i nisam, da me bezgranična milost tvoga božanstva upotpuni. "

 

To je veličina malenih, skromnih, jednostavnih,

poniznih ljudi. Ona otvara vrata sreći i

zadovoljstvu već u ovom mukotrpnom životu.

Kaže židovska knjiga Talmud: "Kao što voda bježi od visina i teče nizinom, tako i mudrost ostaje samo kod poniznih ljudi".

 

Zato i ovaj dan koji počinjemo, makar možda

ne donosi ništa veliko ni značajno, može biti izvor vedrine i zadovoljstva ako bude prihvaćen duhom skromnosti i jednostavnosti.