Samim ulaskom u dvoranu za oproštaje, sva koncentrirana tuga i strah obitelji još se je jače mogao osjetiti. Par trenutka unutra  i zidovi su se počeli približili, vidno polje se suzilo, moć opažanja se smanjila. Jedva sam čekala izaći...

No, ono što me je užasnulo bila je reakcija ludi u povorci.  Većina je, baš kao i ja, došla iz poštivanja prema nekom od članova obitelji  i nisu bili direktno pogođeni ovom tragedijom. No postavlja se pitanje što je pravi trenutak za neke stvari?

Naime, osobe oko mene raspravljale su o raznim temama; dvije žene govorile su o stambenim kreditima i prodaji stana (kako, gdje, zašto), dok su druge dvije pokušale uhvatiti korak s informacijama iz njihovog života  jer se dugo nisu vidjele (djeca, posao, muž, sportske aktivnosti). U grupi ljudi (bilo da su organizirani s posla ili prijatelji) povučen si i sudjeluješ u nekakvim razgovorima. Kao da je ljudima teško šutjeti i biti sam sa sobom. Dolaskom do grobnog mjesta, gdje se moli ponovili smo par redova neke molitve i otišli.

Što smo htjeli postići svojim dolaskom? Biti viđeni? Možda griješim, no nismo li svojim činom došli dati počast umrloj osobi? Otpratiti je na drugi svijet, a svojom energijom podržati obitelj da smogne snage oprostiti se od drage osobe. Ovi trenuci su za njih najgori. Umjesto da hodamo fokusirani na svoje misli i molitvu za tu osobu, tražimo bića svjetla da joj pomognu, kao i ostatku obitelji, ljudi raspravljaju o svoji (jadnim) životima! Takvo  odrađivanje pogreba užasno je i uvredljivo prema svemu: pokojniku, obitelji, a krajnje i Bogu. Grozno ponavljanje molitva, rečenice bez dubljeg razumijevanja i svjesnosti puno je gore nego da se uopće nismo pojavili. Bolje bi bilo da smo kod kuće zapalili lučicu, čista srca zamoli da se pomogne cijeloj obitelji koja je u tuzi. Naravno, tada nas ne bi vidjeli tamo. Dakle cilj je ipak – biti viđen.

Od slijedećeg puta ići ću sama. Čini mi se da je to jedni siguran način da se isključim od svjetovnih problema, a s fokusom gdje i treba biti – na pokojniku i obitelji.