Za vrijeme Grčkog carstva klinci su išli u školu kao u igraonicu, sve je bilo podređeno igri, kreativnosti, stvaranju. Današnja djeca su potpuno zagušena. Nekolicina koja izražava svoju kreativnost vrlo brzo zapne jer ne može odabrati adekvatno obrazovanje ili nema dovoljno programa i radionica ili jednostavno roditelji nemaju razumijevanja za njihove interese „neće te slikanje hraniti jednom u životu“. Koje negativno uvjerenje! Jasno, uvjerenja nam pomažu u nekim stvarima i nekad davno možda i slikanje nije bilo rješenje kad je obitelj bila gladna i trebalo je kopati njivu da bi se svi prehranili. Ali danas?

 

Također, svojih školskih dana se sjećam onako „nije bilo loše, ali je nisam ni previše voljela“. Unatoč tome, svaki dan nakon škole stigli smo se igrati vani na svježem zraku, družiti se, maštati i divljati. Od pogled na raspored i obaveze današnje djece muka je već meni u želucu. Siročići, nose te preteške torbe (kao da ja svaki dan nosim 10kg s placa, pa tako šetam gradom), nakon škole trče učiti i pisati zadaću, pa na razne aktivnosti. Tri puta tjedno ići na neku sportsku aktivnost?! Da li je taj režim potreban? Vjerojatno da kad je dijete skroz zaljubljeno u sport i bit će budući sportaš. Da, tada to ima smisla. No većina djece treba rekreacijsko bavljenje sportom. Zdravo je, fizički se razvijaju, uče o natjecateljskom duhu, druže se. No kad više nema mjere u treniranju to prijeđe u drugu krajnost. Sin moje prijateljice nakon 6 godina treniranja vaterpola samo je jedan dan rekao „Neću više. Trener nas stalno tjera, viče na nas, stalno me lupaju po jajima da bi dobili loptu. Dosta  mi je.“  Zašto sport ne može biti igra? U biti to je igra. Igra znači radost, veselje, razdraganost, nešto lijepo. U većini sportova se očekuju da djeca naporno treniraju i to toliko da igra postaje obaveza i moranje. Druga moja prijateljica ima sina koji igra nogomet. Ista stvar, treniranje tri puta tjedno, a vikendom obavezna utakmica. Što je tom treneru da očekuje da jedna obitelj mora sve podrediti nogometu? Da li oni nema svoj privatni život? Možda bi roditelji taj vikend svoju djecu odveli u Trakošćan ili Krapinu? Od kud mu pravo da zahtijeva da klinci moraju doći svaki put ili je sve drugo (igranje tri puta tjedno) uzaludno? Da, čini mi se da kod nas nema te rekreacije, aktivnosti kojom se djeca  bave jer to vole, pomaže ima u koncentraciji, izbacivanju negativnih emocija i previše energije. Uostalom, kako djeca to mogu razumjeti kad ni roditelji nisu primjer toga? Svega 5% (ako se ne varam) Hrvata redovito se bavi sportom, a od svoje djece očekuju da treniraju tri puta tjedno? 

 

Školsko gradivo i teme koje uče još su jedna nelogičnost. Klinci se trpaju činjenicama koje bubaju napamet, a sve to zaborave ili barem dio za neko vrijeme. Baš isto kao što smo i mi zaboravili. Ne uče ih ono što ovu naprednu generaciju treba naučiti – kako se zaštiti kod spolnih odnosa i kako ostati zdrav. Dileme i trileme o tome koji pristup je najbolji po tom pitanju ništa ne pomaže djeci koja kroz svoje zarazne, spolne bolesti ili neželjene trudnoće uče na svojoj koži. Nemojte me krivo shvatiti, katolik sam i ja, no da li je uistinu razumno očekivati u današnje vrijeme da će klinici tek stupanjem u brak ući u spolni odnos? Suludo, ako ja na to mogu odgovoriti. Treba se prilagoditi vremenu, naučiti ih kako da poštuju jedno drugo, kako da razgovaraju s partnerom kad stvari ne idu glatko, kako se ljutnjom i deranjem ništa ne rješava...Još jedno pitanje – vjeronauk. Zašto se tako nešto ne bi zvalo religija? Predmet koji djecu uči da smo svi stvoreni od jednog Boga, ali da Ga razne kulture kroz povijest različito vide. U ovom gradu žive muslimani, protestanti, katolici, indijci,... Svi smo mi isti. Zatupljenost obrazovanja čini to da katolici slušaju vjeronauk, a ostali klinic  „gube“ jedan školski sat vani na dvorištu. Gdje je tu logika?

 

U istom članku pročitala sam da u Velikoj Britaniji već stvaraju školski program gdje učitelji podučavaju djecu kako najbrže i gdje naći sve potrebne činjenice na webu. Istina, možda ni to nije idealno, ali razvoj ide u tom smjeru. Danas rijetki imaju kod kuće enciklopedije i rječnike, a ako i imaju te knjige imaju status kulturne potvrde obitelji ili povezanosti za starim vremenima.  Recite koji klinac, do 15 godina, kod kuće traži informacije u enciklopediji? Svi surfaju. Čak i moj mali nećak koji ne govori čisto zna za „pasvor“, password ili lozinku koja mu treba da bi igrao igricu.

 

Ah... toliko toga bih rado da je meni netko ispričao u školi. Srećom, mi odrasli imamo izbor da učimo i razvijamo se dalje sami. No, za dobrobit budućih generacija mislim da se školstvo treba prilagoditi potrebama tih klinaca i vremenu u kojem žive. Za takve stvari treba vremena, dakle treba početi da bi za koju godinu imali sve spremno. Roditelji i svi mi trebali bi jasno pokazati što želimo da naša djece uče u školi i na koji način. Treba shvatiti da su to „mali“ ljudi, no svoje duše koje imaju stavove, misli, emocije, interese i ambicije, te  ih poštivati i podržavati. Da bi bili sretni i radili zadovoljno svoj posao, gotovo 30 ili 35 godina, moraju izabrati poslove koje vole i žele, a ne ono što roditelji misle da je na njih dobro ili što će ih dobro hraniti. Čak i kad pogriješe u izboru, ništa loše. Vremena su takva da učenje nikad ne prestaje. U biti uvijek je tako bilo, samo je naš školski sustav napravio to da većina smatra da jednom kad završe srednju ili fax više ne moraju učiti. Koji apsurd! Duše smo koje se stalno izgrađuju. I možda nećemo ići u škole u kasnijim godinama no ima toliko stvari koje treba istražiti, razvijati dalje svoj um, podržavati svojom kreativnošću i djelima rast i razvoj zajednice.

Koliki od nas to čine?

 

Da, sigurna sam da je krajnje vrijeme da stvorimo tu masu, kritičnu točku, koja može djelovati i pokrenuti promjene. Najgore je sjediti doma i misliti „ah tako smo mi učili, tako će i oni. I ovako se ništa ne može napraviti. Znaš kakvi su oni „gore“, banditi.“  Krivo, vrlo krivo. Svatko od nas kamenčić je koji mijenja stvar. Svatko.