Blijede ruke satkane od bola pritišću mi oči da ne vidim kako dalje... lijeno se pomićući prema vratu ne bi li zaustavile dah, no tu je već oštra gromada nastala od suza i jecaja koja prijeći put zraku i čistom razumu da uđu u tijelo već skršeno pod teretom nemoći.

Nogu više nema, ne mogu me nositi nikuda, samo um može putovati po prostranstvima svemira, ako suze dozvole da vidim kud idem.

Tuga izvire iz svake moje stanice, obavija me u čudne neke šalove, izvlaći iz mene i zadnji atom snage, veze mi stvarnost od neke ljepljive i tamne svile.

Raspeta između želja i stvarnosti, slušam grčevitu borbu za život, osjećam neopisivu hrabrost..ili je to ipak samo vapaj za pomirenjem s bogom..

Nije, mila, moja ruka dovoljno nježna da ti odagna bol, niti su moje suze dovoljno čiste da speru teret koji nosiš.. ja nikad neću tebi moći dati ono što ti meni jesi...