Danas je osvanuo prekrasan sunčan dan. Snijeg se topi po krovovima, a kapi se njegove slijevaju po pločnicima i putevima, kao suze dugo zadržane.Grad je pao u neku svečanu tišinu, samo se vide rijetki prolaznici utopljeni  u svojim mislima.

Dežurna sam i sjedim doma, čekajući da me pozovu u hitnom slućaju.Uz upaljene svijeće listam albume ,gledajući draga lica živih i pokojnika.Od kada živim izvan Domovine, sprijećena sam na taj dan biti kod kuće i odati poštovanje umrlima, onako kako to obićaji i tradicija nalaže.

Misli mi lutaju onim danima kad sam išla u obilazak groblju i pripremala grobove za taj dan.Dok mi je mama još bila živa, obilazili bi sva napuštena mjesta, obrasla korovom i mahovinom, uredili ih i stavili kiticu njezinog cvijeća iz vrta.

Nekako nam   je bilo teško gledati ta zapuštena mjesta usred okićenih grobnica.Pitali bi se tada  kakvi su bili za života, jesu li imali nekog svoga i gdje se oni sada nalaze.

Uzela sam si za zadatak, da poslije njezine smrti nastavim dalje taj obićaj. Kako nisam prisutna upravo za te dane, pripremam ih kroz cijelu godinu. Posebnu pažnju posvećujem onim prirodnim grobovima , od zemlje. Posadim tako cvijeće i promatram kako raste i množi se kroz godinu.Sa njima kao da živi duh , a ugodnu tišinu koju osjetim u tim trenucima,prihvaćam kao njihovu zahvalnost.

Tko god da su bili za vrijeme života, vrijedni su jednog dana sjećanja.I ako nemirno lutaju nebeskim prostranstvima i našem materijalnom svijetu na zemlji, neka im barem jedan dan u godini bude onaj u kojem počivaju u miru, oslobođeni lutanja.

Neka im laka bude zemlja, sa mirisnim cvijećem. Neka im gori svijetlo u tami Univerzuma u kojem još traže svoju galaksiju izgubljeni u Svemiru.

Počivali u miru.