Kalendar događanja

Član vajran

Upisao:

vajran

OBJAVLJENO:

PROČITANO

247

PUTA

OD 14.01.2018.

MOŽE LI VJERNOSTI USPJETI?

MOŽE LI VJERNOSTI USPJETI?
"Vjernost životu daje jedinstvo, bez nje bi se život raspršio u tisuće površnih dojmova."Riječ, tako bogata uvidom ali formulira ideal kojega je u praksi ipak vrlo teško ostvariti. Stoga je pomalo paradoksalno tako zahtjevnu riječ pronaći upravo u knjizi o nepodnošljivoj lakoći bitka.

(p. Hans Schaller)

 

  1. Nada da bi život mogao uspjeti 

Koliko god uporaba riječi vjernost bila mnogoznačna i proturječna, toliko se sama vjernost u osjećaju današnjeg čovjeka prelijeva svjetlucavim sjajem. Čovjek čezne za njom i istovremeno je se boji. I to upravo kad se radi o konkretnom življenju vjernosti u praksi. Kao društvena vrijednost ona ostaje na samom vrhu svojevrsne ambivalentne skale. U istoj mjeri u kojoj jedni  prestrašeno uzmiču ili se slamaju pod tim idealom, drugi ga slave i teže za njim. Vjernost olakšava ljudsku komunikaciju i suradnju. Općenito je poznato što znači pouzdana suradnica, zahvalni smo za prijatelja koji nas ne ostavlja u vrijeme nevolje, cijenimo vrijednost održanog obećanja vjernosti. I na društvenoj razini: vjernost sve do u najnovije ankete još uvijek se nalazi na vršku ljestvice vrijednosti. Ona je objekt čežnje poput dalekog ideala koji se čini pomalo utopijskim. Vjernost ostaje vrijednost koju bi čovjek žarko želio usvojiti; vrijednost kojoj se pripisuje visoka pozicija, možda i previsoka da bi bila ostvariva u praksi. Čini se jedva dohvatljivom, ali nije izgubila veliku fascinaciju.

- Vjernost je ideal koji nam je još pred očima, u koji se doduše ne usudimo potpuno vjerovati ali kojega se ne možemo potpuno osloboditi.

Usprkos otvorenim i prikrivenim sumnjama o tome može li vjernost još uspjeti, ljudi uvijek iznova pokušavaju. Međusobno govore jedni drugima: "Volim te, ti si mi sve i bit ćeš za mene sve u dobru i u zlu." Tako govore i u dubini svoga srca uvjereni su da je to tako kako izriču; da tako i mora biti jer se ljubav ne može živjeti na probu.  Znaju da ljubav, upravo ondje gdje se svečano obeća, angažira: dugoročno i trajno. - Ljudi se uvijek iznova odvaže; izgovaraju riječ DA i time smjeraju prema nečemu konačnom i odlučnom. Čine to s iskrenom nakanom i s povjerenjem, iako ne bez straha; zaklinju se međusobno a ipak se boje ispunjenja zadanog obećanja - što je i razumljivo.

Može se činiti kao da se čovjek naviknuo olako uzimati često urušavanje ovog ideala, promatrati ga kao nešto što ima prođu i što je skoro normalno; može izgledati da je čovjek u prosudbi učestalih razvoda i odvajanja postao razuman i hladan. Pa ipak, ispod svake takve ruševine leže krhotine velike nade, bol ljudi zbog toga što nešto što su zajedno hrabro i radosno započeli nije moglo uspjeti. To je skrivena ili otvorena žalost: zapravo ne bi trebalo biti tako; zakon prema kojemu su nastupili bio je drukčiji. Početna nada s kojem je partnerstvo započelo ipak je bila snažnija i obuhvatnija, bila je usmjerena prema trajnoj valjanosti, davala je snagu za koju su vjerovali da će s njome prijeći teške dionice puta, s njom je u njima rastao elan koji je sve prožimao. - Koliko god je, retrogradno gledajući, na početku bilo mnogo naivnog i sanjarskog, toliko je ovo htijenje, ova prva ljubav, ipak težila k postojanosti. Htjela je učvrstiti ono definitivno a ne provizorno, računala je s time da će imati dovoljno snage prkositi nadolazećim izazovima i da neće umrijeti ni od svakodnevice niti od rutine.

Nikome nije potpuno strano ono što titra tu, na jednom takvom srčanom i odlučnom početku: to je neuvjetovanost nade, sloboda u kojoj se ne odlučuje samo o dijelovima nego o cjelini života; to je moćna fascinacija, neartikulirana molba upisana u našem tu-bitku; nijemi vapaj da život ipak uspije, da postane cijelost; da budemo obdareni u svom najdubljem htijenju  dati posljednji oblik onome za čim čeznemo; da ono za što smo se jednom odlučili i za što se moramo uvijek iznova odlučivati pusti korijenje i raste u dubinu, u iskreno željenom pravcu. - Ne možemo ništa drugo doli nadati se da se stablo našega života neće iskorijeniti nego da će naprotiv rasti, da će hranjivi sokovi doprijeti do grana i ogranaka kako bi u cijelosti  procvalo i donosilo zrele plodove.

 

2. Kada dođu sumnje

 

Na ovako velike riječi u nama se spontano bude sumnje i razmišljanja, koliko brojna toliko i temeljita.

Obzirom na težnje našega srca koje tendiraju prema trajnome, prema vječnosti mi nismo baš posve sigurni. Sumnjičimo sami sebe, pitamo se ne lažemo li si potajno, ostajemo pomalo nepovjerljivi. Nije li misao na doživotno vezanje i na vjernost u sebi jednostavno previše lijepa da bi se mogla obistiniti. Koliko god ova čežnja za vječnošću i cjelovitošću drijemala duboko u našem srcu, doživljavamo se previše nesigurnima i bez pouzdanja da bismo mogli odstraniti nepovjerenje.

Uvijek nam naviru sumnje hoćemo li imati dovoljno snage za vjernost.

Tako mnogo toga govori protiv: glasine kojima podliježemo, razvitak koji ne možemo predvidjeti niti njime upravljati. Vlastito pravdaštvo koje uvijek iznova može pogađati i razarati odnose (ali i druge životne projekte) do u samu srž. Tisuću nemjerljivih stvari, iznenađenja i udaraca sudbine koji nam zatamnjuju vlastito htijenje i unose nered u nj.

"Rekao je: 'Možeš se pouzdati u mene.' Veliko obećanje. Karakterna riječ. Ono što slijedi nakon toga, zna se, studije su i varijante otpada, nevjere. Ima li tko još karaktera? Ili je svaki samo neki među-čovjek, inter-aktivum, zamršen i zbog tisuću obzira relativan, sam jedna opširna opravdana isprika."

Sve nam ovo ne dopušta previsoko misliti o našoj vlastitoj sposobnosti biti vjerni.

Ali time nije dovoljno rečeno: tu nije samo osjećaj osobne preopterećenosti, tu je čitava duhovna klima. Kulturološka atmosfera, društveni zrak koji udišemo. Vrijednosti kao vjernost i obvezivanje, iako željene i sanjane, ipak teško prolaze. Misaoni obrasci kroz koje društvo gleda i procjenjuje veze su, kao što ćemo odmah vidjeti, pokretljivost ili još izražajnije: proizvoljnost. Osjećaji za dugoročna, čak neopoziva obećanja su izblijedjeli: "Ne postoje više veliki i dugoročni lojaliteti" (J. B. Metz). Riječi kojima se ljudi angažiraju ili obvezuju, sve više gube na težini. Veze pucaju, lako iako ne bezbolno; zavjeti se krše. Osobe koje su obećale u dobru i u zlu biti jedna za drugu i međusobno ostati vjerne povlače riječ; i to ne samo ondje gdje se smisao takvog zajedništva više ne može neposredno doživjeti, nego i u vremenima kada biti zajedno usrećuje. Dolazi do raskida, razlaza, ne samo u lošim nego i u sretnim vremenima.

Premišljanja i sumnje hranjene izvana i iznutra prodiru do u srž vlastite pouzdanosti. Dodiruju duhovne fundamente ljudske moći, dopiru do u temeljno. One ne propituju jednostavno je li vjernost moguća ovdje i sada, i da li bi bila umjesna, nego sasvim načelno: može li se i je li uopće potrebno držati  se stvorene odluke, ljubiti kroz sve te darovane godine, kroz razočaranja, zablude i patnju. Treba li tako biti i u otežavajućim uvjetima modernoga vremena. Čovjek je svjestan svoga životnog san, zna koliko mu je vjernost potrebna a ipak nije siguran da li je ta čežnja ostvariva.

 

3. Živjeti s odškrinutim vratima

  

U svijesti Moderne postoji još jedan dodatni prigovor, pitanje koje uvjetovano specifičnošću vremena: Nije li čovjeku u današnje vrijeme jednostavno dano i nužno sve opcije držati otvorenima?

Međutim, što znači moderno? Sociolozi nam pomažu pronaći odgovor: Moderno - kaže se - nije jednostavno ono što nije ili više nije onako kako je bilo prije. Svijest ne čini modernom otklon od običnoga, ne tek ono što je različito od nečega u prošlosti. To u najmanju ruku nije više prvi i osobit kriterij. Neko mišljenje postaje modernim tek ako je ono rezultat promjene ili ukoliko uzrokuje promjenu. Promjena mišljenja, mobilnost duha, revizija odnosa, promjena kao takva - sve postaju vrijednostima već po sebi; čovjek ih doživljava dragocjenima i poželjnima bez obzira na to radi li se o promjeni na bolje ili na gore.

Izraženo u slici: moglo bi se kazati da je moderna ona svijest koja zna za stalnu promjenjivost svih stvari i svih odnosa. Za takvu svijest zbilja je poput vodene struje rijeke brzice.

Usporedba sa riječnom strujom nije nova. Već grčki filozof Heraklit iz Efeza (544. - 484. prije Krista) govori o tome da sve teče i da je stoga nemoguće dva puta sići u istu rijeku. To je stara mudrost i općenito je razumljiva. No misao ipak postaje nova time što si moramo predočiti da rijeka u koju ulazimo ne dolazi niotkuda i ne teče ni u kojem određenom pravcu; slika za neizvornu i besciljnu promjenu.

Biti moderan - prema ovoj slici - značilo bi dakle: ući u vodu koja stalno besciljno teče, u vječnu fluktuaciju; pokušati živjeti i donositi odluke a ne dati se određivati prošlošću ali i bez stava prema sadržajno određenoj budućnosti - samo u stalnoj otvorenosti za promjenu koja se zahtijeva u danom trenutku.

Što to znači za vjernost? - Takvo razumijevanje zbilje je sigurno otežavajuće. Ono uzrokuje to da vjernost kao takva, nije po sebi evidentna. Jedva dostaje prostora ili velikog razumijevanja za logički (ali i psihološki) međuovisne načine života. Prošlost i budućnost se razilaze. Ono što ih još drži skupa je upravo dani pojedinačni trenutak u kojem se mora iznova odlučivati.

Preneseno na kvalitetu naših odluka: sve opcije s kojima se sučeljavamo možemo i trebamo držati otvorenima što je moguće duže. Budućnost koju oblikujemo ne treba nepotrebno razgrađivati ili blokirati definitivnom riječju. Vrata na koja nam život ulazi u ovakvim uvjetima ostaju odškrinuta. Ni zatvorena ni otvorena. Za svaki korak i odluku koju donosimo predviđene su mogućnosti povlačenja i korektura. Stoga odgovori moraju ostati u zraku; mogu doduše biti jasni ali uobičajeno sadrže zadrške ili su jednostavno ograničeni obzirom na svoju vrijednost.

Naše ponašanje je društveno uvjetovano i time djelomično propisano. Način uspostave i održavanja kontakata i upuštanja u odnose  određen je više ili manje izričitom namjerom ostati otvorenim za sve, za svaki kako pozitivan tako i negativan razvitak. Prema diktatu društva pojedinac mora ostati pokretljiv, ne treba si olako razrušiti mogućnost presjedanja ili čak silaska s puta, pogotovo ne svojevoljno i ne bez izvanjske nužde.

To počinje u svakodnevnim dogovorima i pozivima. Jezik kojim se pritom služimo simptomatičan je i odaje nas. Tako često pristajemo, izgovaramo  svoj "da" ali istovremeno smišljamo i formuliramo opravdane, hotimične ili iskonstruirane uvjete. Dopuštamo si neodlučnost, kažemo "možda", "ako nešto ne iskrsne" ili "da i ne". Na neki način osjećamo otpor prema jasnoći i jednoznačnosti i stoga nastojimo držati otvorena stražnja vratašca.

 

4. Tisuću degustacija ne čini svečani objed

 

Svakako, postoje opravdani razlozi da se čovjek ne obvezuje: mora spriječiti koliziju stvari i termina, utvrditi koji su mu prioriteti.

Ali uvijek su - tako se meni čini - dvije glavne zapreke zbog kojih odugovlačimo i okolišamo. S jedne strane to je znanje ili barem slutnja o tome da nam svako ozbiljno "vezati se" ne samo oduzima druge mogućnosti nego skriva u sebi i bol  mogućeg razočaranja. Tko se upušta s ljudima, situacijama i zadaćama "biva uvučen", postaje solidaran, podmeće leđa pod terete drugih; hoda zajedno s njima dionicu puta i tako biva prisiljen uzeti udio u svemu nepredvidivom i teškom.

Ova čovjekova slutnja o tome da će morati kročiti putovima koje ne poznaje i kojima, kad bi ih unaprijed poznavao, možda uopće ne bi išao - jest sigurno jedan od glavnih razloga za neobvezivanje. Stoga se želimo osigurati, zaštiti se od neugodnih iznenađenja ali i izbjeći ranjavanja koja bi nas mogla zadesiti zbog razočaranja. Vrata stoga moraju stalno ostati otvorena, vrata koja mogu poslužiti za bijeg kako bismo u pravom trenutku mogli umaći i tako izbjeći duševno ranjavanje.

Drugi razlog da se ne opredjeljujemo čvrsto ni za jednu opciju u životu leži u obilju mogućnosti izbora koji nam se raskošno i zamamno prezentiraju na bogatoj paleti; ne samo kao podražaj, kao eventualna daleka ideja nego kao realna ponuda na dohvat ruke koju si možemo priuštiti.

A gdje su izlozi pretrpani, ondje raste glad, točnije, požuda imati sve. Čovjek hoće što je moguće više isprobavati, kušati i uživati. Najudaljenije zemlje nisu mu predaleko za putovanje, najneobičnija vrsta športa nije previše nastrana da se njome ne bi bavio, ono najskuplje mu nije preskupo da si to ne bi mogao priuštiti. Hoda na sve strane. Opušteno tumara pokraj štandova života njuškajući pred kioscima i prisvajajući sad ovo, sad ono.

A gdje su mogućnosti u svojoj različitosti velike, čak prevelike i premoćne ondje one čovjeka počinju i mučiti. Ipak je neugodno morati gledati toliko puno stvari koje, ako smo iskreni, ne trebamo. Prevelika ponuda nas dovodi u nepriliku, uzrokuje prisilu trošenja i užitka, pa čak u nama izaziva i paniku. To ide dotle da ljudi usred obilja postaju nesretni i zdvojni. Ne stoga što nemaju i što si ne mogu kupiti ono što trebaju, nego jer se ne mogu ni s čim zadovoljiti i dopuštaju da ih svlada i izjeda požuda htjeti sve imati. Misle da ih prava sreća čeka tek nakon što sve okuse. U tom strahu da na pladnju života na kraju neće ugrabiti sve obilje i požderati ga u zbilji ništa ne uživaju nego u danim prilikama samo natrpavaju sve u sebe i tako si kvare želudac. Tko hoće previše, ne prima ništa - kao što naznačuje francuska poslovica "Qui embrasse tropmal éntreint" - tako da mu na kraju sve izmiče.

Sažeto rečeno: ondje gdje sve ostaje neobvezujuće, gdje je sve samo pokušaj, gdje čovjek tek srkne iz čaše umjesto da jede i pije, život postaje probno i eksperimentalno polje. Čovjek  pokušava svoje samoostvarenje, mnogo puta uzima zalet, traži ovdje i ondje ono što bi ga moglo nahraniti, međutim, i tisuću puta kušati hranu još ne znači biti na gozbi.

(Prijevod: s. Dragica Ivkić)

 

 

KLIKALICE

🔝

KOMENTARI

  • 07.02.2011. 22:19h

    Član vajranMerlin3 A gdje su izlozi pretrpani, ondje raste glad, točnije, požuda imati sve. Čovjek hoće što je moguće više isprobavati, kušati i uživati. Najudaljenije zemlje nisu mu predaleko za putovanje, najneobičnija vrsta športa nije previše nastrana da se njome ne bi bavio, ono najskuplje mu nije preskupo da si to ne bi mogao priuštiti. Hoda na sve strane. Opušteno tumara pokraj štandova života njuškajući pred kioscima i prisvajajući sad ovo, sad ono.
  • 07.02.2011. 22:29h

    Član ivanaMerlin1 izuzetan tekst... počinje me smetati propuh od tih stražnjih vratašaca, a ne usudim ih se zatvoriti...
  • 07.02.2011. 22:35h

    Član vajranMerlin3 https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=57900
  • 07.02.2011. 22:42h

    Član vajranMerlin3 Riječi kojima se ljudi angažiraju ili obvezuju, sve više gube na težini.
  • 07.02.2011. 22:45h

    Član elycaMerlin3 khm....vjernost s početka priče postoji u trenutku kad je izrečena i ostala bi takva da nema napretka, učenja i razvoja! meni je najgluplja stvar na svijetu ono \"vječno i u dobru i u zlu!\" ...ti ćeš to nazvat solidarnošću...a ja vjernošću ...to neizgovoreno \"vječno\" ...to za mene još uvijek postoji ... to ti je kao teška zatvorenička kugla oko noge...to ti je grop u grlu ...to je ono zbog čega postaješ dobar čovjek...to je ono što te sprječava da srčeš...iako nemaš zašto odbiti...jer se od tebe ni ne očekuje da odbiješ...
  • 07.02.2011. 22:48h

    Član emilioMerlin2 Tri koraka:naša urođena osiječajnost,biološka interpretacija i socijalna saglasnost. Ipak moraš priznati da si podložan barem jednom od ovih čimbenika? Ja se/ga zovem Cezar! Tko si ti....ranoranioc,čekaš svitanje iako Sunce stalno sija...
  • 07.02.2011. 22:53h

    Član vajranMerlin3 4. vajran...
  • 07.02.2011. 22:55h

    Član elycaMerlin3 5. Elyca!!!
  • 07.02.2011. 22:55h

    Član ivanaMerlin1 \" Pa ipak, ispod svake takve ruševine leže krhotine velike nade, bol ljudi zbog toga što nešto što su zajedno hrabro i radosno započeli nije moglo uspjeti. To je skrivena ili otvorena žalost...\"
  • 07.02.2011. 23:04h

    Član ivanaMerlin1 \"... to je moćna fascinacija, neartikulirana molba upisana u našem tu-bitku; nijemi vapaj da život ipak uspije, da postane cijelost; da budemo obdareni u svom najdubljem htijenju dati posljednji oblik onome za čim čeznemo; da ono za što smo se jednom odlučili i za što se moramo uvijek iznova odlučivati pusti korijenje i raste u dubinu, u iskreno željenom pravcu...\"
  • 07.02.2011. 23:06h

    Član ivanaMerlin1 \" Čovjek je svjestan svoga životnog sna, zna koliko mu je vjernost potrebna a ipak nije siguran da li je ta čežnja ostvariva. \"
  • 07.02.2011. 23:09h

    Član ivanaMerlin1 je li ostvariva ?
  • 07.02.2011. 23:11h

    Član ivanaMerlin1 opet trk do ogledala ? uffff...
  • 07.02.2011. 23:17h

    Član elycaMerlin3 Ajde ivana...prestani se mučit...sve je tako jednostavno pa i odgovor na ovo pitanje Može li vjernost uspjeti? Može, ako si dosljedan! ...eto...
  • 07.02.2011. 23:59h

    Član kajaMerlin4 Da, Elica ima pravo. Vjernost može uspjeti ako si dosljedan. A dosljedan možeš biti samo sebi, svojim životom. Kad se počne Život živjeti punim plućima tada je stalno prisutna radost. Čovjek teče rijekom Života i za njega nema više granice težine. On sa lakoćom plovi i svaka situacija koja dolazi iz ograničenog svijeta za njega je samo izazov za djelovanje. Nema tog sustava svijeta niti čovjeka koji bi prekinuo njegov tok. On teče sam, ali u tom svojem toku nikoga neizuzima. Onaj tko ne želi teći sa njim otpada sam.
  • 08.02.2011. 09:23h

    Član elycaMerlin3 khm..ovdje više govorim o dosljednosti nekoj ideji...nekom cilju... nečemu koje podrazumijeva više od jedne osobe... pa samim tim i nije dobro da ljudi otpadaju....jer tad govorimo o razlazu, razvodu...itd itd Kad je dvoje dosljedno nečemu...pa makar i bez poznatog cilja... onda moraš bit katkad nedosljedan sam sebi da bi zajedno nastavili....
  • 08.02.2011. 10:10h

    Član kajaMerlin4 Ovo vrijeme je davno već prorečeno. Pokvarenost i zabluda svijeta naspram onih koji su dosljedni svojoj vjernosti, sada se razdvajaju. Vrijeme žrtve prelazi u vrijeme slave. Ovo vrijeme je buđenje čovjeka. Gotovo je sa snom gdje je vladar bio ego izdvojen od života. Probuđeni čovjek postaje novi čovjek. Njegov život nije život more nit navezanosti izvana na bilo koga. On ljubi sve, ali nikoga ne prisiljava (a niti ima interesa ulagivati se) jer je on suvereni čovjek. To ne znači da si svaki čovjek na svoj način nemože krojiti slobodno svoju sudbinu.

SADRŽAJ UPISAO

Član vajranMerlin3 Dodaj ili oduzmi Merlina

Smatrate člana vajran dobrim članom portala? Nagradite ga Merlinom.

IZDVOJENO

Vitamin C

🔝

IZDVOJENO

Najnoviji članci

🔝
Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

MAGIJA

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član vanessavanessa

    ♥*♥*♥*

    24.05.2019. 14:33h
  • Član mkrmarmkrmar

    Dobro jutro svima !

    23.05.2019. 09:15h
  • Član vanessavanessa

    ♥*♪♫♥*♥*♪♫♥*♥*♪♫♥

    21.05.2019. 17:54h
  • Član mkrmarmkrmar

    Dobro jutro svima !

    19.05.2019. 10:26h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi! Lp

    16.05.2019. 08:00h
  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi sretan vam Dan obitelji. Lp

    15.05.2019. 09:34h
  • Član bglavacbglavac

    Drage mame Sretan vam Majčin dan. Lp

    12.05.2019. 08:50h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

LIPE CVATU...

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaMagicus.info marketingInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

U SITNICAMA SE KRIJE VJEČNOST