Imamo!

   Mi odlučujemo svake sekunde svoga života. Odlučujemo što ćemo raditi, obući, obuti, jesti, piti; koga ćemo prihvatiti kao prijatelja, a koga nećemo; hoćemo li slušati pjesme, zujanje aparata, zvukove prirode, tišinu; da li ćemo kroz život letjeti, trčati, hodati ili puzati; hoćemo li izreći svoje mišljenje i osjećaje ili ih prešutjeti; da li ćemo ljudima koji nam dolaze u život poželjeti dobrodošlicu, nasmijati se i pružiti ruku ili ćemo proći pored njih kao da ne postoje, kao da nisu vrijedni našeg vremena, naše pažnje. Biramo kako ćemo reagirati kad nas netko uvrijedi, ignorira ili na bilo koji drugi način povrijedi - da li ćemo odšutjeti, pokušati razumjeti ili vratiti istom mjerom? Mi biramo!

   Hoćemo li čitati o zanimljivim dosezima u znanosti, o duhovnosti, humoru, zanimljivostima iz života, dodatno se usavršavati, obrazovati u svome zanimanju ili ćemo čitati crne kronike, „žuti“ tisak, dezinformacije, reklame (koje stvaraju potrebu tamo gdje je nema i pružaju nam stalan osjećaj da nam nešto nedostaje)… Izabiremo informacije iz okoline koje nam, iz nekog razloga, odgovaraju i unosimo ih u svoj unutarnji svijet.

   Zaista nisam bešćutna i vrlo jako suosjećam s ljudima. Godinama sam čitala kronike, gledala strašne vijesti na televiziji, plakala zbog sudbina ljudi koje nikad u životu nisam vidjela, noćima nisam spavala zbog viđenih užasa… a onda mi je pukao film! I nešto mi je reklo: Tvoje im suze neće pomoći! I neće. Sigurno da neće. Nesreći i crnilu ne treba pridodavati vlastitu energiju jer tada samo još više rastu. Naravno, treba pomoći i suosjećati… počevši od ljudi koje je Bog smjestio u našu blizinu, a zatim se i priključiti humanitarnim akcijama, jer, ma koliko simboličan bio naš doprinos – vrijedi! Ali, ne trebamo se svakodnevno „kljukati“ negativnostima. Imam i ja svojih trenutaka neraspoloženja i tada se mičem od svakog živog stvora da ga ne „zarazim“ dok „ne dođem k sebi“… jer, to je moj izbor!

   Hoćemo li živjeti u prošlosti, u sjećanjima? Ako tako biramo, ona se obnavlja sada. Hoćemo li živjeti u budućnosti, brigama, strepnjama – što ću i kako ću ako se dogodi ovo, ako bude ono? Ja se učim živjeti sada jer su mi nečije riječi napokon doprle do mozga (i srca) pa sam shvatila da je „sada“ jedino raspoloživo vrijeme koje imam.

   Kako ćemo komunicirati s ljudima – nikako, površno ili kvalitetno? Nastojim sa svima biti ljubazna i obazriva, a s ljudima koje volim komunicirati kvalitetno. Zanima me njihovo mišljenje o svemu. Osluškujem njihove osjećaje. Veselim se njihovim uspjesima. U teškim trenucima pomažem im kako znam i koliko god mogu. Kad dajem, šutim. Kad primam, često i od srca zahvaljujem. To je moj izbor!

   Da li ćemo negodovati i žaliti se zbog onoga što nam nedostaje ili ćemo biti zahvalni na svemu što imamo? Na tisuće malih odluka svakoga dana…

   Svakoga trenutka odlučujemo što ćemo misliti. Usudim se reći (jer sam eksperimentirala na tu temu) da kvaliteta naših misli jako utječe na kvalitetu naših života. Opetovane misli kreiraju naše živote, zapravo neke od situacija u našem životu, ne sve… jer, nismo sami na ovome svijetu, a i drugi ljudi kreiraju svoje živote koji se često dotaknu naših. Imam neku mentalnu metlicu kojom se rješavam tuđih, ali i vlastitih negativnih misli i, kad naiđu, odlučno ih odbijam primiti u svoj unutarnji svijet. Jer, kako unutra – tako i vani! Promatram, osluškujem, sa čuđenjem i radošću djeteta gledam na život, mirišem cvijeće, zagledam oblake, tražim poruke… uživam, najčešće uživam, jer svakoga trena iznova biram Ljubav, Radost i Mir.

P.S. „Ne možeš izabrati kako ćeš umrijeti ni kada. Međutim, možeš odlučiti kako ćeš živjeti. Sada.“ J. Baez