Pala je noć i došao je trenutak da se suočim sa samim sobom. Vrijeme je na trenutak stalo i ostao sam sam.Maske su pale.Postao sam gol poput Adama,ali nisam se sramio svoje golotinje jer sam zapravo sada to bio Ja. Zvono je označilo trenutak istine, sud nad samim sobom. Ni nije li najteže presuditi samome sebi? Je, ali sada nije bilo šminke, fasade… Knjiga je bila otvorena, slova su se mogla iščitati. Pored knjige nalazilo se je pero. Stranica se je okrenula pod naletom osvježavajućega vjetra. Otvorio se je prazan bijeli papir.

Znao sam da moram uzeti pero i početi ispisivati. Sada sam ja bio autor, književnik, umjetnik. Slova su počela tvoriti slogove, slogovi riječi, riječi rečenice… Zatvorio sam knjigu i spremio sam je u torbu…ipak nisam htio ispisati sve do posljednje stranice…sutra će biti novi dan, dan koji osvjetljava ono što nisam vidio, dan u kojemu će biti sve novo…da sutra ću ispisati još jednu stranicu, jer je tako pravedno i dostojno…a kada knjiga bude završena, spremiti ću je u ruke Onome kome ništa nije strano i nepoznato, onome koji vidi svaki kutak i poznaje svaku stvar po njezinome imenu…tako će biti…a sada idemo graditi…