Bivši supružnici slučajno su se sreli u vlaku. Ona je već sjedila kad se pojavio on. Nisu počeli bježati – ipak nisu bili djeca, nego odrasli ljudi. Uostalom, rastali su se mirno, bez svađe.

Bacili su jedno na drugo procjenjujući pogled. Čak su se i nasmiješili. Prošlost je ostala iza njih, što je bilo – bilo je. A ipak, zajedno su proveli dvije godine.

On je primijetio da još uvijek dobro izgleda. Vrijeme je, naravno, ostavilo svoje tragove, ali držala se uspravno, odjevena kao i uvijek s ukusom. A ona je primijetila da je dio njegove kose nestao, a ćelavost neumoljivo osvajala nove centimetre. Na licu je malo promjena, možda je samo pogled postao ozbiljniji.

– Kako si? – upita on.

– Dobro – odgovori ona uobičajeno.

Nije se suzdržao pa upita: sama ili…?

Rekla je da se prije tri godine udala za tužitelja. Ozbiljan čovjek, vrijedan povjerenja. Puno radi, stalno zauzet. A ona – domaćica. Brine o stanu, kuha ručkove. Garsonjeru u kojoj su nekoć živjeli prodala je, a za taj novac su kupili zemljište da ljeti imaju gdje otići.
Ispričala je to, a onda ga pogledala: sad je tvoj red.

Ispostavilo se da se i on oženio. Njegova žena je šefica trgovine prehrambenih proizvoda. Kod kuće uvijek puno zaliha, već je zaboravio kako izgleda ići u kupovinu. Žena pomalo stroga, ali dobra. Jako se muči jer stalno kontrole, živci.

Zemljište nisu kupili – ne da im se zamarati s vrtom. Radije svako ljeto odu negdje – jednom ovamo, jednom onamo.

Utišali su se.

Odjednom ga je pitala za majku s kojom je uvijek bila jako dobra. On je spustio pogled: majke već dvije godine nema. Oboje su uzdahnuli.

– Kako si živjela prije nego si upoznala tužitelja? – upita on iznenada.

- Ne žališ li što smo se rastali?

Odmahnula je glavom.

– Ne, nimalo – odgovorila je odlučno. Nakon trenutka dodala: – Iako je u početku bilo teško...

Nije pojasnila što točno znači „teško“. Ponovno ga je pogledala: a ti? On je također odmahnuo glavom, kao da tjera misli. Ali nije mogao lagati.

– Jako sam patio – priznao je. – Ali moja šefica me znala smiriti. Sada imamo dobru ženu. Samo djece nema. Sad je već kasno.

Ona kimnu.

Vlak se polako uvezao na peron. Izašli su. Pogledali se, lagano klimnuli glavama i razišli.

On se vratio u svoju sobicu u staroj zgradi. U kuhinji su se vrzmali susjedi, bilo je bučno. Uključio je štednjak da skuha tjesteninu iz vrećice – nije imao volje izlaziti i s nekim razgovarati. Htio je jednostavno biti sam.

Tada, nakon razvoda, srce mu se raspalo na komade. Bilo je razdoblje kad je pio, upao u dugove. Zamalo nije stradao. Majka to nije izdržala – srce joj nije podnijelo. Morao je prodati njezin stan da otplati kredite. Sada je živio u maloj sobici. Ali njemu je to bilo dovoljno.
S drugim ženama nije mogao. Srce se jednom zauvijek se zatvorilo. Tamo je živjela samo ona – prva i jedina.

Sjedio je i mislio: zašto sam lagao? Valjda zato što me sram. U tim godinama i – sam...

I ona se vratila u svoj stan. Na pragu ju je dočekala mačka ozbiljnog pogleda – Tužitelj. Pomislila je: zašto sam rekla neistinu?

Postoji nešto u ljudskoj prirodi što ne dopušta da budeš iskren. Nešto što tjera da stavljaš masku, da se pretvaraš da je sve u redu. I to nešto – neumoljivo. Evo je, zid laži. Ne dopušta vratiti vrijeme i ispraviti pogreške. Ona u garsonjeri. On – u sobi. Dvoje usamljenih ljudi.
Samo joj je njoj malo lakše – ima Tužitelja. A on – ništa i nikoga.

(Nepoznat autor)

KAJKAVCI  

Olga Jankovic